Drevna priča o „Ženi Ždralu“ započinje u japanskoj šumi u kojoj muškarac nailazi na ranjenog ždrala. Odluči mu pomoći te ga njeguje danima sve dok se ne oporavi, a zatim ga pusti ponovno u divljinu. Uskoro upoznaje voljenu ženu te s njom ulazi u brak. Ona je vješta pri izradi jedinstvenih tkanina koje izrađuje svake večeri, a potom zajedno njima trguju. Ipak, njen talent dolazi uz cijenu i uvjet. Muškarac ju naime ne smije gledati dok radi niti ometati.
Kako vrijeme odmiče, muškarac počinje primjećivati znakove ženina propadanja i fragilnosti. Zabrinut za njezino stanje, odluči jedne večeri proviriti u njene radne odaje. Otkrije tada ždrala, kojeg je spasio, kako čupa svoje perje kako bi se utkalo u prekrasnu tkaninu. Žena ždral, slomljena zbog razotkrivanja tajne napušta muškarca zauvijek. On ostaje sam, slomljena srca.
U partnerskim je odnosima jednako bitno ostvariti sklad i dinamiku primanja i davanja. U mitu pak žena mijenja svoj oblik kako bi postala prikladna za onog kojeg voli. Napušta komadiće sebe, gubi dio vlastite magije i predaje se svijetu koji nije nužno njen. On te od nje, za razliku od priče o labudici, ne traži. Ona je ta koja iskrivljuje svoju prirodnost i potiskuje ju kako bi davala drugome. Čini to kako bi pokazala zahvalnost, žrtvuje sebe, svoju iskonsku vrijednost kako bi osigurala egzistenciju zajednice. No, njezina žrtva nije vrlina jer ju doslovno proždire. Ona je zapravo nezaustavljivo, toksično davanje kojim ugrožava razvoj vlastitog bića, umanjuje ga skrivanjem. U stvarnosti, takve akcije proždiranja sebe, ekstremnog davanja, dovode do stanja iscrpljenosti.
Nije neobično, ako se uzme u obzir sociološki utjecaj na žensku ulogu. Pohvalno je, prema tradicionalnom aspektu hvaliti nesebičnost, velikodušnost. Davanje obitelji, ulaganje sebe se, jasno, traži, ali do koje granice?
Ljubav nije istovjetna žrtvovanju. Nepotrebno je uništavati sebe kako bi drugi bili sretni. Oni, koji uistinu vole, nikada to ne bi niti tražili, jer cijene osobu s kojom dijele život i vjeruju u njezin rast.
Ovo toksično djelovanje najčešće proizlazi, baš kao i u mitu, iz nevidljivog djelovanja. Onog u koje se ulaže previše vremena, koje se svakodnevno obavlja, već mehanizmom, a koji je obaveza uglavnom žena. Čišćenje, kuhanje, briga o obitelji… kulturološki je dodijeljena ženi. Naravno i srećom, taj se jednodimenzionalan sustav vrijednosti mijenja, ali još je prisutan. Mnogima je zapravo nejasno koliko stavki ovi nevidljivi poslovi obuhvaćaju i kako se one samo proširuju pa je time i teško objasniti njihovu težinu. Ždralove tapiserije tkane su u tajni, ali ako bi se itko u njih zagledao otkrio bi tragove krvi u nitima. Tragove žrtvovanja.
Žena Ždral može se osloboditi svojeg bolnog davanja i uništavanja tek oslobođenjem od nesebičnosti. Ona mora naučiti voljeti i njegovati sebe. Mora se ponovno pronaći, a ne se vezati uz identitete i potrebe drugih. Uostalom, svojim radom dokazuje sposobnosti stvaranja i razvijanja. No, vrijeme zahtijeva uvid u proces u koji se ulaže toliki trud. Mislite li da sebičnost nikako ne može biti vrlina, pokušajte se odmaknuti od krajnosti. U svemu postoji balans. Dopustite si biti sebični i počnite prvo davati sebi. Umjereno, naravno.