Rastvaranje u potrebama drugih ne događa se preko noći. Zakorači se u to tiho, s najdubljom namjerom da se pruži oslonac i zaštita onima koje volimo. Odgojeni u duhu u kojem se odricanje doživljava kao najviši izraz dobrote i gotovo sveta dužnost, mnogi preuzimaju ulogu onoga tko neprestano daje. No, jeste li se ikada zapitali je li zaista moguće mjeriti ljubav samo cijenom vlastitog zdravlja, vremena i unutarnjeg mira? Kada ta cijena postane previsoka, na kraju ne pobjeđuje nitko: niti osoba koja se žrtvuje, niti oni za koje se ta žrtva podnosi.
Žene, posebno odrastale u okruženju koje ih uči da moraju biti savršene majke, supruge i kćeri, upijaju obrazac prema kojem je samopožrtvovnost jedini ispravan put. Glas tradicije i navike nalaže da je zanemarivanje vlastitih želja prirodna stvar. Međutim, u stvarnosti se ti napori često razviju u nešto sasvim nepredviđeno, u sebičnost i ravnodušnost onih kojima se sve podređuje. Kada djeca ili bližnji odrastaju uz nekoga tko stalno ispunjava svaku želju na vlastitu štetu, gube priliku naučiti cijeniti tuđi trud. Prihvaćaju to kao zadanost i zauzvrat nude samo hladnoću i nove zahtjeve.
Ovakav obrazac ponašanja prestaje biti vrlina i postaje opasan trenutak samouništenja. Kada iscrpljena osoba izgubi radost življenja, od toga pate svi u njezinoj okolini. Umjesto topline i podrške, obitelj pred sobom ima umornu i napetu osobu, što neminovno dovodi do prigovora, nesporazuma i emotivne udaljenosti. To je začarani krug u kojem želja za pomoći stvara samo dodatni pritisak.
Gdje je onda granica između stvarne brige i vlastitog nestajanja? Ključ leži u poštivanju vlastitih potreba i razumijevanju da osoba koja je sretna i ispunjena ujedno postaje dragocjenija svojoj okolini. Veliki psiholog Erich Fromm sažeo je tu istinu u misao: 'Ljubav nije žrtva, već stvaranje.' Prava ljubav ne traži iscrpljivanje do potpunog sloma, nego izgradnju odnosa u kojem ima dovoljno prostora za sve.
Korijeni ovakvog ponašanja često leže u djetinjstvu, u okruženju u kojem je nedostajalo pažnje ili u kojem su roditelji funkcionirali na isti požrtvovni način. Djeca odrastaju vjerujući da je takav obrazac jedina norma. No, taj se krug može prekinuti onog trenutka kada shvatite da zaslužujete više i da osobna sreća nije sebičnost, već nužan preduvjet za zdrave odnose. Psiholozi već dugo naglašavaju jednostavnu istinu: 'Osoba koja je zanimljiva sebi, zanimljiva je i drugima.' Bez unutarnje iskre i samopoštovanja nemoguće je dobiti poštovanje od svoje okoline.
Stalna zamjeranja i osjećaj da vam bližnji vraćaju nezahvalnošću jasan su znak da je srce preopterećeno vlastitim nezadovoljstvom. Pisac i dramatičar George Bernard Shaw ostavio je duboko upozorenje na tom putu: 'Ako počneš žrtvujući se za one koje voliš, završit ćeš mrzeći one za koje si se žrtvovao.' Kada pređemo granice svojih mogućnosti, poklanjanje se pretvara u gorčinu.
Stvarna ljubav počinje poštivanjem vlastitih granica i pravilnim raspoređivanjem snage. Ona se gradi na ravnoteži, a ne na izmišljenim dužnostima zbog kojih gubite sebe. Žrtvovanje vlastitog života igra je u kojoj nema pobjednika. Friedrich Nietzsche je napisao: 'Onaj tko ima 'zašto' zbog kojeg živi, može podnijeti gotovo svako 'kako'.' Neka to 'zašto' u vašem životu bude ispunjeno ljubavlju prema sebi, kako bi se ta ista ljubav mogla preliti i na sve one koje volite.