Moji su roditelji psihički nestabilni
Obitelj je ključ emocionalne ravnoteže svakog djeteta. Ako je dijete izloženo odnosima koji su između članova obiteljske zajednice, u bilo kojem pogledu, narušeni, ono neće moći razviti zdrav mehanizam svog psihoenergetskog sustava. Ja sam bila jedno od takve djece. Očeva duševna patnja koju je okončao samoubojstvom i majčina emocionalna nedostupnost doveli su me do točke na kojoj sam se u određenom razdoblju svoga života našla na krucijalnoj prekretnici.
Nakon dugotrajne borbe sa životnim nedaćama i sama sam se suočila s „pitanjima svih pitanja“: Čemu sve to? Ima li to uopće smisla? Zašto se mučiti? Zar ne bi bilo jednostavnije nestati? Iako je jedan dio mene žarko želio okončati patnju na isti način na koji je to učinio i moj otac, onaj drugi, svjesni djelić u meni, objelodanio je najveću, a ujedno i najbolniju životnu istinu: moji su roditelji psihički nestabilni.
... a „sve“ su priuštili svojim mezimcima
Najteže je priznati. Priznati da su nam vlastiti roditelji mentalno neuravnoteženi, da dolazimo iz nesređene obitelji i imamo problem. Takvo priznanje povlači za sobom društvenu stigmu jer ipak, reći nešto „loše“ o roditeljima uzburkava i našu krv koja, u konačnici, nije voda. „Osuditi“ svoje roditelje iziskuje mnogo energije jer okolina često upire prstom na takvu vrstu „osude“.
Naročito kad je riječ o obiteljima koje u vanjskom svijetu pokazuju izričitu privrženost svojoj djeci... Kako se takvim roditeljima koji su „sve“ priuštili svojim mezimcima može spočitnuti da su pogriješili u odgoju, odnosno da su njihova djeca rasla u okruženju u kojem dječje emocionalne potrebe nisu bile zadovoljene? I tko bi još, k tomu, glasno progovorio o posljedicama takvog odgoja koji povlači za sobom razne psihičke tegobe?
Narcisoidan poremećaj osobnosti
Bez obzira na to koliko je teško priznati obiteljski emocionalni „nered“, to je ipak jedini način kako kreirati unutarnji „red“ i otvoriti vrata psihološkom sazrijevanju. I ja sam se morala suočiti s istinom.
Morala sam samoj sebi priznati da moja majka, koja je u obitelji uvijek gajila kult savršenstva, i nije tako savršena kad je riječ o psihičkom zdravlju. Njezin narcisoidan poremećaj osobnosti napravio je golemu pomutnju u našoj obitelji i ja sam, kao i ostali članovi naše obiteljske zajednice, snosila posljedice njezina stanja.
Ja sam kriva za sve i da mene nije bilo...
Naime, već od ranih dana upijala sam u sebe osjećaje krivnje koji su dolazili od majčinih sustavnih projekcija, a kao rezultat takvih ukorijenjenih uvjerenja nikad se nisam mogla vezati ni formirati zdrav odnos jer me majčin unutarnji glas upozoravao na to da sam nitko i ništa, kako ne zaslužujem ljubav i da sam kriva za sve njezine životne propuste do kojih, da mene nije bilo, nikad i ne bi došlo.
S takvim mentalnim sklopom mogla sam funkcionirati neko vrijeme, no došao je trenutak kad je kap prelila čašu i kad sam, kako bih spriječila vlastitu ruku da nasilno uguši „krivca“ u meni, morala sama sebi priznati: moja majka ima težak poremećaj osobnosti čije sam posljedice i ja dobila u psihološko nasljeđe.
Put iscjeljenja
Krenula sam na put krivudavim životnim obzorjem. Iscjeljivanje je bilo bolno. Studij psihoanalize koji sam upisala, usporedo s liječenjem, uvelike mi je pomogao da dobijem odgovore na mnoga zamršena pitanja koja su se odnosila na bolest moje majke. Preispitujući svoje dotadašnje strukture unutar emocionalnih obrazaca, često sam padala u duboka mora potonuća.
Onda bih se dizala, pa opet padala i tako se unedogled okretala brzim psihološkim vrtuljkom. Međutim, neka sila u meni davala mi je ohrabrujući vjetar u leđa – duhovnost se polako, ali sigurno ušuljala na stražnja vrata mog života.
Kao da me neko biće počelo usmjeravati
Patnja i bol s vremenom su se rastvorili u novu svijest koja je rezultirala buđenjem nekog čudnog, mističnog osjećaja. Kao da je neko biće preuzelo vodstvo nad mojim životom i počelo me usmjeravati! Tek sam poslije uvidjela da sam to „biće“ ja sama, odnosno da je novonastala svijest našla svoje uporište negdje duboko u mojoj biti.
Dakle, nisam samo postala svjesni promatrač svoje životne sage nego sam spoznala da ja jesam svijest u kojoj se odvija moja životna priča. Povezujući se s duhovnom esencijom, odvojila sam se od uma – naučenog skupa raznih definicija – te promijenila svoju energetsku strukturu uskladivši se u unutarnjoj ravnoteži i psihološkoj integraciji.
Spisateljski rad
Moj put iscjeljivanja rezultirao je spisateljskim radom, koji je sasvim slučajno ušao u moj život. Jedne ljetne večeri riječi su najednom počele stizati odnekud i ja sam ih zapisala. Drugo jutro sam te iste riječi formirala u tekst. Treći sam dan već stvorila priču. Do tad sam objavila tri knjige na području psihoanalize i duhovnosti. U prvoj knjizi izložila sam teorijske osnove narcisoidnog poremećaja osobnosti, no tada još nisam ni znala da će se iz nje izroditi prošireno izdanje toga djela: Narcis i ruža – moć svjetlosne istine, koja će dotaknuti mnoge čitatelje i biti od koristi na psihijatrijskom odjelu na KBC Rebru.
Knjiga je dirnula u srce čitatelje koji su, baš kao što sam nekad i ja, morali sami sebi priznati bolnu istinu te hrabro krenuti u istraživanja obiteljskih psiholoških korijena. I započeti svoj proces mentalne inventure...
Onaj tko nije prošao mentalnu bolest ne može ući u bit psihe
Danas, kad pogledam unatrag na svoj životni put, često za sebe znam reći da sam „bivši psihić“. Iako baš ne zvuči privlačno, biti bivši psihić velika je prednost kad je riječ o pomoći drugim ljudskim bićima u izlasku iz njihova psihološkog zatvora. Kaže se da onaj tko nije prošao mentalnu bolest (bilo da je riječ i o psiholozima) nikad ne može u potpunosti ući u bit ljudske psihe.
Slažem se s takvim viđenjem jer teorijsko znanje nema tu moć kojom može nadmašiti životno iskustvo. Može ga, doduše, potkrijepiti intelektom, ali to je najdalje dokle teorija može dosegnuti – jer životno je iskustvo, ipak, neprocjenjiva škola koja čovjeku dodjeljuje najučinkovitiju diplomu.