Kada je riječ o utjecaju digitalnih tehnologija na ljudski um – posebice društvenih mreža – često se spominje strah od propuštanja, poznat kao FOMO (kratica od engleskog izraza fear of missing out). Štoviše, FOMO slovi kao jedan od najraširenijih strahova današnjice koji uzima maha upravo zato što putem društvenih mreža možemo pratiti milijune ljudi. Većina se nastoji pokazati u najboljem svjetlu ističući svoje uspjehe i zabavne doživljaje da bi njihov život izgledao vrlo ispunjen, zanimljiv i uzbudljiv, pa se u usporedbi s njima počinjemo osjećati preobično i bezvrijedno. Čini nam se da toliko toga propuštamo dok se mnogi dobro provode ili, kako to slikovito opisuje stara poslovica, da je trava zelenija u tuđem dvorištu.
Začarani krug straha od propuštanja
Iskonska ljudska potreba za uspoređivanjem s drugima, koja je u davnim vremenima bila važna za pripadnost zajednici i njezin opstanak, u suvremenom društvu nerijetko poprima destruktivne razmjere. Sindrom je modernog doba da stalno moramo biti povezani i u tijeku sa svime, moramo što više toga iskusiti, postići i pokazati. Pritom možemo ući u začarani krug: prateći što drugi objavljuju na društvenim mrežama, osoba je sve nezadovoljnija vlastitim životom te postaje još više zaokupljena drugima, a zaboravlja biti – svoja. Naposljetku upada u paradoksalnu situaciju: iz straha da će nešto važno propustiti zapravo propušta živjeti vlastiti život.
„Na društvenim mrežama toliko je divnih slika, naizgled je sve super: ljubavne veze, druženja, putovanja... No, u praksi vidim da stvarnost često nije ni približno tako idilična. Primjerice, ljudi koji imaju emocionalne poteškoće ili poteškoće sa samopouzdanjem nerijetko imaju potrebu pokazati na društvenim mrežama da je kod njih sve savršeno. Kada netko drugi gleda tu nerealnu sliku, može pomisliti da je stvarna i osjećati se loše zato što njegov život nije tako lijep. Privid da je drugima bolje može potaknuti osjećaj manje vrijednosti, zavist, tjeskobu, čak i depresiju – premda za to uopće nema stvarnog razloga jer takvo savršenstvo zapravo ne postoji“, objašnjava riječka psihoterapeutkinja i socijalna pedagoginja Aleksandra Drezga.
Nasjedate li na nerealne priče?
Drezga dodaje da za sve prisutniji strah od propuštanja nisu odgovorne isključivo društvene mreže, nego u svijetu koji se otprije temelji na idealiziranim standardima ljepote i uspjeha društvene mreže dodatno otežavaju da realno spoznamo sebe i svoje okruženje. Pridonio je tome i izolirani način života uslijed pandemije jer su se mnogi još više zavukli u virtualni svijet.
„Nerealnim pričama podložniji su mladi samim time što su u osjetljivom životnom razdoblju kada još izgrađuju sliku o sebi i emocije su im uzburkane. No, i većina odraslih u nekoj mjeri je podložna sadržajima na društvenim mrežama. Ako netko provodi mnogo vremena u virtualnoj sferi, treba se zapitati što se s tom osobom događa. Ako neprestano ima potrebu nešto pratiti ili objavljivati na društvenoj mreži, koliko toga uopće može proživjeti u stvarnosti?“ napominje psihoterapeutkinja. Ističe da tehnologija jest nezaobilazan dio naše svakodnevice, ali ponajprije trebamo uskladiti vlastiti „softver“ i posložiti se sami sa sobom; spoznati tko smo zapravo, što doista želimo i u čemu istinski uživamo. Tada nećemo imati potrebu tražiti u virtualnom svijetu potvrdu jesmo li (dovoljno) dobri. Taj osjećaj ne dolazi izvana, njega trebamo razvijati u sebi.
Osvijestiti slobodu izbora
Aleksandra Drezga kaže da u sebi imamo i svojevrstan alarm koji nas upozorava kada ono što činimo nije dobro za nas. Kada ste na društvenoj mreži, je li vam to samo usputna razbibriga ili se osjećate loše i pod pritiskom? Pojavi li se potištenost, ljutnja ili neka druga negativna emocija, to je znak da valja razmisliti što zapravo nije u redu. Često zaboravljamo jednostavnu činjenicu da nemamo obavezu biti na društvenim mrežama te da općenito nismo obvezani neupitno slijediti nametnute društvene diktate. Dakle, slobodni smo i ne moramo se bojati da nešto propuštamo – jer upravo na taj način mogli bismo razbistriti svoje želje i osjećaje te u životu napraviti mjesta za ono doista bitno.