Spisateljica Elizabeth Gilbert, čije je jedno od najpoznatijih djela "Jedi, moli, voli", nas web stranici Oprah Winfrey podijelila je s publikom jedan važan događaj iz djetinjstva. U tih nekoliko dana njena majka je maestralno odigrala ulogu roditelja, a Elizabet ulogu u jednoj školskoj predstavi. Tada je od svoje majke naučila 5 važnih životnih lekcija.
"Kada sam išla u treći razred, morali smo pripremiti školsku predstavu po imenu "Štand s limunadom". U predstavi se radilo, naravno, o štandu s limunadom, a u glavnim ulogama bile su tri djevojčice koje su dugo vremena čekale da netko kupi limunadu. Iako vam ovo može zvučati kao avangardna produkcija Samuela Becketta, zapravo je bila riječ o jednoj od onih generičkih predstava napisanih za treće razrede, u kojoj svih 25 učenika u razredu dobiju barem jednu rečenicu. Osim tri glavne glumice koje su cijelu predstavu na pozornici i cijelo vrijeme nešto govore.
Nije da se hvalim, ali bila sam jedna od najuspješnijih glumica u razredu. Sestra i ja smo već režirale desetak predstava kod kuće u dnevnom boravku, a ja sam imala tako snažan glas da su me se čulo i u drugoj prostoriji. Stoga uopće nisam sumnjala da sam prvi izbor za jednu od glavnih uloga. Ali svijet šoubiznisa je okrutan pa nisam dobila ulogu jedne od tri djevojčice koje će stajati za štandom s limunadom. Ja sam dobila ulogu gospođe Fields – jedinog odraslog lika u predstavi. Ovo je možda imalo smisla našoj učiteljici, budući da sam bila 25 centimetara viša od ostale djece u razredu, ali to je bila jedna od najmanjih uloga u predstavi. Moj lik, gospođa Fields, imala je samo dvije rečenice u predstavi.
Jesam li bila ljuta? Ne, bila sam slomljena. U svojoj sam tuzi učinila nešto toliko nesmotreno – prišla sam učiteljici i uvrijedila je te joj poručila da me ne zanima njena predstava. Zatim sam odustala od predstave i plakala idućih sedam sati bez prestanka. Ovdje na red dolazi moja majka. Ovakvi trenuci neizdržive tuge, pravi su test za roditelje. Moja majka nije bila svetica ni oličenje kreposti; bila je obična žena koje je, poput mnogih majki, davala sve od sebe za dobrobit djece, ponekad se spoticala, a ponekad uspijevala. Ali u ovom životnom trenutku, zaista je trijumfirala.
Počet ću s onime što nije učinila: nije otišla u ured ravnatelja i zahtijevala da njena kći dobije bolju ulogu, niti mi je čestitala na odustajanju od predstave riječima: "Bravo! Tko šiša učiteljicu!" Nikada nije rekla da nisam zaslužila ulogu, niti je dopustila da moj neuspjeh hrani njene nesigurnosti, strepeći da je njeno dijete (a samim time i ona), gubitnica. I naravno, nikada joj nije palo na pamet reći: "Trgni se, srećo, loše stvari se događaju. Sad će ti mama otvoriti pivo."
Učinila je sljedeće; sastavila je nevjerojatan program od nekoliko koraka koji će mi pomoći da se oporavim. Prva na redu bila je samoća. Ja sam plakala, ona me tješila. Ali, kada je riječ o dječjoj tuzi, a i odrasloj, samoća je djelotvorna samo određeno vrijeme. Zato mi je majka naposljetku obrisala suze i upitala me: "Zar ne želiš sudjelovati u predstavi, dušo?" Jesam, željela sam! Ali, htjela sam igrati ulogu jedne od tri prodavačice limunade. To ili ništa!
Mama se, naravno, složila sa mnom. Ali s obzirom na to da ne mogu glumiti prodavačicu limunade, neću li se osjećati izostavljeno ako ću biti jedino dijete koje ne sudjeluje u predstavi? Nisam o tome razmišljala. Nisam uopće razmišljala kako bih se osjećala gledajući svu ostalu djecu da uživaju u predstavi, samo ja ne. "Ponekad su najmanje uloge najznačajnije", rekla mi je mama. "Što kada bi dala sve od sebe da tvoja uloga gospođe Fields bude vrijedna pamćenja?"
Kada mi je majka izložila svoj mudar plan, gotovo sam mogla osjetiti kako mi se suze s obraza povlače nazad u oči. "Ali najprije se moraš ispričati učiteljici što si je nazvala kozom i ponizno tražiti nazad ulogu", dodala je. Posramljeno sam pristala. Idućeg sam se jutra, iako prilično nervozna, ispričala učiteljici. Ostala je iznenađena i bez ikakvog problema me primila nazad. Kao da se uopće nije sjećala drame koju sam joj pripremila. (To me naučilo još jednu važnu životnu lekciju: Nitko zapravo ne obraća toliku pažnju na naše osobne probleme.)
Sljedećih mjesec dana mama je davala sve od sebe da mi pomogne da ulogu gospođe Fields učinim nezaboravnom. Barem sam se ja tako osjećala. Kad se prisjećam tog perioda, svjesna sam da je imala i pametnija posla od moje predstave. Morala je, na primjer, voditi obiteljsku farmu, savjesno obavljati posao medicinske sestre, odgajati drugu kćerku i njegovati brak. Ali ja ništa od toga nisam primijetila jer joj je nekako uspjelo da se tih četiri tjedna osjećam kao da ne postoji ništa važnije od dvije rečenice koje smo neprestano uvježbavale, kao da pripremam ulogu Ofelije u Shakespeareovoj predstavi.
Eksperimentirale smo s različitim naglascima, načinima hoda, stavovima. Najbolje od svega, u trgovini s polovnim stvarima, pronašle smo savršen kostim na ulogu gospođe Fields – kričavo ružičastu haljinu, torbicu i veliki šešir. (To će biti prilično upečatljivo s obzirom na to da nijedno dijete u predstavi neće biti u kostimu.)
Došao je taj dan, premijera predstave. Dvoranu su ispunili neraspoloženi roditelji koji su samo čekali da njihovo dijete izgovori svoju rečenicu. Kada sam se pojavila na pozornici, samopouzdana (i odjevena u kostim), osjetila sam da se publika trgnula. Zasjenila sam sve učenike, ponosno prošetala do štanda s limunadom i dramatično rekla: "Mogu li dobiti zobeni keksić i čašu limunade?" (Sve sam izrekla snažnim južnjačkim naglaskom kojeg se mama sjetila u zadnji čas.)
Publikom se orio smijeh. Još uvijek duboko zadubljena u ulogu, izrekla sam i drugu rečenicu: "Hvaalaaa vaaaam!", trima iznenađenim zvijezdama predstave. Ali, čekajte. Publika se još uvijek smijala, još uvijek su me oduševljeno gledali na pozornici. Tada mi je postalo jasno da žele još! Odlučila sam da ću još malo ostati u ulozi gospođe Fields. Umjesto da se sklonim, došetala sam do sredine bine, ispustila zamišljeni novčić i rekla: "Zadrži ostatak, šećeru."
Kasnije sam stajala na školskom hodniku i primala komplimente, kao da me obasipaju buketima cvijeća. Ovo je bila velika pobjeda, a uz mamu pored sebe, znala sam da je to i njena pobjeda. Moja majka je odrasla u siromaštvu, uvijek igrajući manje uloge nego što je zaslužila. Budući da je u životu uspjela usprkos svima koji su joj govorili da nije dovoljno pametna za medicinsku školu ili dovoljno sofisticirana da bude supruga mornaričkog komandanta, bilo joj je dobro poznato to zadovoljstvo kada nadmašite ljudska očekivanja. Objema nam je vrhunac bio kad joj je ravnatelj škole prišao i stisnuo joj ruku rekavši: "Trebali biste odvesti svoje dijete u Hollywood." Vrhunac odličnog roditeljstva? Nije me odvela.
Carole Gilbert je bilo dosta hodanja po pozornicama. Umjesto toga, dopustila mi je da uživam u svom uspjehu čitavih sat vremena, nakon čega me odvela kući da obavim svoje dužnosti. Najznačajniji dio tog dana je ionako prošao. Poanta nije u gromoglasnom aplauzu publike, već u tome što je jedna majka svojoj kćeri uspjela usaditi ovih 5 životnih lekcija:
1. Pokušaj najbolje iskoristiti svaku situaciju u kojoj se nađeš
2. Ako ti se pruži prilika da govoriš, potrudi se da se tvoj glas čuje
3. Zabavi se
4. Potpuno usavrši svoju ulogu. I najvažnije od svega:
5. Ako ti život pruži limune, nemoj pristati samo na limunadu – napravi veličanstvenu scenu pokraj štanda s limunadom.''
Izvor: Oprah.com