Najučinkovitija moralna strategija učenja

Potpuna sigurnost više nije nešto čemu stremim. Na teži sam način naučila da sudbina na naša najčvršća uvjerenja gleda s osmijehom, a možda čak i žaljenjem. (Ah, ti šašavi ljudi! Tako očajnički tragaju za idealima.) Ponekad mi se čini da je jedini posao svijeta da nas nježno (ili ne baš nježno) odvaja od naših najvećih sigurnosti, izlažući nas ponovno, najučinkovitijoj moralnoj strategiji učenja: poniženju.

Naravno da nije baš ugodno biti lišen potpune sigurnosti. Sigurnost je poput Schanzova ovratnika koji stežemo oko svog života nadajući se da će nas nekako uspjeti zaštititi od zastrašujućih trzajnih ozljeda uzrokovanih promjenama. Nažalost, ovratnik ne izdrži svaki put.

Malo prostora za nesigurnost

Mogla bih navesti čitav popis tragikomičnih primjera stvari u koje sam zabunom bila apsolutno sigurna, a sigurna sam da i vi imate sličan popis. Možda ste i vi jednom bili sto posto sigurni da ste pronašli ljubav svog života, najboljeg prijatelja, savršenog mentora, meditaciju ili lijek koji vas, napokon, neće iznevjeriti. A onda? Polako postajemo svjesni da nismo baš sigurni. Tlo pod našim nogama, ovdje na Zemlji, jako je sklisko i oduvijek je bilo takvo.

Možda se iz tog razloga u teškim vremenima instinktivno okrećemo ljudima – za koje osjećamo – da su u svojoj sigurnosti napravili malo prostora za sumnju i misterije.

Suosjećanje, čini se, najbolje raste na slabim točkama koje se nalaze ispod slatke predaje. Zato se trudim ne forsirati čvrste zaključke. Vjerujem da me to održava normalnom, a isto tako me održava čovjekom. Štoviše, 85 posto sam sigurna u to.

Izvor: Oprah.com