Malo tko danas nije čuo za Brunu Šimlešu, poznatog sociologa, predavača, kolumnista i autora uspješnih naslova iz područja popularne psihologije te duhovnosti. Stoga je mnoge obradovala nedavna vijest o izlasku nove knjige (P)ostati zdrav – njegove desete knjige kojom je okrunio dvadesetu godišnjicu svoje uspješne spisateljske karijere.
Za razliku od prethodnih knjiga u kojima je pisao o ljubavnim odnosima te osobnom razvoju, u novoj knjizi posvećuje se temi holističkog zdravlja. Uz preispitivanje dotadašnjeg shvaćanja koncepta zdravog života Bruno dijeli i savjete o tome kako se nositi s bolešću (vlastitom i tuđom) - o čemu govori na temelju vlastitog iskustva. Prisjetimo se da on već dugi niz godina sudjeluje u radu udruge za žene oboljele od raka SVE za NJU gdje je pružao potporu na mnogo načina – od prijateljske podrške oboljelim ženama do organizacije velikih humanitarnih akcija prikupljanja novaca.
U nastavku pročitajte naš razgovor s Brunom gdje smo pričali o novoj knjizi, odnosu s društvenim mrežama, načinu na koji se nosi sa nedavnom smrti bliske prijateljice i čemu se nada u novoj 2022.-toj godini.
Knjigu ste započeli pisati na jesen 2019. godine. Od tada se mnogo toga dogodilo: potresi u Zagrebu i Petrinji kao i svjetska pandemija COVID19 virusa. Jesu li ti događaji utjecali na vas ili možda dodatno motivirali u pisanju?
Pitanje zdravlja je svevremensko pa je uvijek dobro vrijeme za razmišljanje o tome kako možemo (p)ostati zdravi. Ali naravno da su ove dvije godine ostavile mnogo posljedica na nas, da su stvorile enormno stresa i straha koji se ukorijenio u našim stanicama. Naravno da to negativno djeluje na nas, i na naše mentalno, ali i fizičko zdravlje. Podnaslov knjige glasi - kako da srce i um postanu tvornica lijekova. Zbog svega navedenoga nikad nam nije bilo važnije da ta tvornica lijekova kvalitetno radi!
U uvodu knjige napisali ste: „Želim da ova knjiga bude razuman i stabilan most između znanosti i duhovnosti“. Prema vama, budućnost medicine leži u holističkom pristupu liječenju. Smatrate li da naše društvo to može razumjeti i prihvatiti ili još uvijek postoje stigme i predrasude?
Naša regija kaska u tome, iako mnoge zapadnjačke bolnice već prakticiraju takav pristup i nije neuobičajeno da pacijentima ponude i tečajeva disanja ili tečajeve reduciranja stresa, meditacije i sl. No holistički pristup ne svodim samo ne neke dodatne metode liječenja, uobičajenima za istok. Mislim da je za taj pristup ključno da se pacijenta gleda kao cjelovitu osobu, da se ne liječe samo simptomi, nego se postavi pitanje o uzroku bolesti i da se promjena životnog stila pojedinca gleda kao potencijalni katalizator iscjeljenja. Jednostavno rečeno, mislim da imamo veću šansu za izlječenjem kada je psiha na mjestu.
Objašnjavate kako različiti faktori poput potisnutih emocija, stresa i kompromitiranja -pristanka na nešto što nas ne uopće ne zadovoljava niti ispunjuje – mogu izrazito negativno utjecati na naše zdravlje. Zašto su ti osjećaji toliko štetni? Kako točno djeluju na nas?
U knjizi navodim znanstvena istraživanja koja su povezala neizražavanje ljutnje i mortalitet od raka. Ili ona koja su povezala povećane količine kortizola (hormona stresa) sa slabljenjem imuniteta. Kada govorim o kompromitiranju mislim na toksične odnose u kojima kontinuirano primamo manje od onoga što možemo dati. Na taj način idemo kontra sebe pa mogu zamisliti da to olakša nekim stanicama da krenu kontra nas. Nažalost, ne možemo uspostaviti kauzalnu vezu između tih procesa jer smo prekompleksna bića i međuutjecaj svih faktora koji djeluju na zdravlje je prekompleksan. Ali bez ikakve sumnje možemo ustanoviti negativan utjecaj svih tih navedenih faktora na zdravlje.
Brinite se za svoje tijelo, ali se mnogo više brinite za stanje svog srca i uma!
Navodite društvene mreže kao izvor svakodnevnog stresa koji može narušiti ne samo mentalno već i fizičko zdravlje. Kako se vi nosite s njima, s obzirom da često pišete o temama koje polariziraju publiku? Kako bismo im trebali pristupati?
Otvoreno izražavam svoje stavove, pa i one polarizirajuće, jer je to pitanje integriteta. Ne želim izbjegavati teške teme, iako sam svjestan da ću zauzimanjem stava izgubiti neke čitatelje. Ali zdravije je izgubiti čitatelje, nego obraz!
Znam tko sam, znam što o meni govore najbliži i moja djela pa se ne zamaram što o meni misli neistomišljenik koji ne može procesuirati ono što govorim pa mora otvoriti paljbu prema meni. Naviknut sam. Nikako se ne idealiziram, ali vjerujem da mi i pozitivnu i negativnu kritiku mogu upititi oni koji me poznaju.
Obožavam kada mogu razgovarati s neistomišljenicima, kada vidimo da se obostrano slušamo, iako se ne slažemo. Ali realno, to je dosta rijetko. Baš sam nedavno imao situaciju tijekom svog livea na Facebook stranici da se nisam složio s nečijim komentarom, a ona je rekla da će uvažiti i razmisliti o mom stavu. To je iznimno dragocjeno, i iznimno rijetko.
Rekavši sve to, razumijem da će mnogi izbjegavati kontroverzne teme i uvjerit će se da to rade jer ne žele dijeliti ljude ili neku sličnu kamilicu. Ja nisam jedan od tih i uvijek ću se zalagati za ono što smatram ispravnim i truditi se to kvalitetno objasniti. Kao što sam napisao, mislim da je zdravije izgubiti čitatelja nego obraz.
Što predstavlja pojam toksične optimističnosti koju spominjete? Mora li čaša uvijek biti „napola puna“?
U redu je čašu gledati napola punu, ali nije u redu uvjeravati se da je zapravo puna i ignorirati da razloge zašto je napola prazna. Protiv sam terora konstantne pozitive koji nam ne dozvoljava emocije “niske vibracije” i sili nas da se smijemo kada nam se plače. Tako ćemo se kratkoročnije možda i lakše osjećati, ali dugoročno to u nama stvara kaos. Sve emocije treba prihvatiti i izraziti, a onda bismo trebali vidjeti što ih je uzrokovalo i vidjeti što trebamo promijeniti ako nismo sretni s njima. Negiranje nepoželjnih emocija trebamo prepustiti distopijskom sf-u.
Nedavno je, nakon duge borbe s bolesti, preminula vaša bliska prijateljica Ljiljana koju spominjete i u knjizi. Kako doživljavate tu dvojnost između ozdravljenja o kojem pišete i neminovnosti bolesti/smrti?
Da, nažalost, Ljiljana je preminula nakon što se 21. godinu borila s rakom i nikad nisam osjetio toliko silovite valove tuge. S druge strane, ona je porazila toliko prognoza koje su joj davali i toliko je časno i autentično živjela da osjećam i vrlo ukorijenjen mir u vezi nje. Znam da je živjela svrhovito, predano, ljubavno. I da je otišla u miru jer je živjela u miru. Znam da će to nekome biti nespojivo...
Jedan od mojih omiljenih psihoteraeuta i pisaca Irvin Yalom tvrdi da je strah od smrti dijametralno suprotan uživanja u životu. Da se smrti zapravo ne boje oni koji su istinski živjeli. I znam da se to odnosi i na nju.
Dakle, ovaj ljudski dio mene je tužan, jako tužan jer sam izgubio svoju prijateljicu i osobu koja je bila inspiracija tisućama ljudi.
A onaj duhovni dio mene je miran jer znam da je živjela svrhovito. Jer znam da je bila sretna. Voljela je i bila je voljena. I to je bio ispunjen život.
Ta dva dijela mene su u konstantnom dijalogu i ima perioda kada dominira tuga, ali generalno dominiraju ljubav i mir.
Kako u ovo kaotično vrijeme održati psihičku i fizičku ravnotežu? Na što se fokusirati, od kuda krenuti?
U knjizi uvodim novu paradigmu zdravog života - U zdravom duhu zdravo tijelo!
Ona radikalno mijenja fokus brige za zdravlje jer mislim da nije presudno ono što stavljamo u usta, nego ono čime punimo svoje srce i um. To ne umanjuje važnost zdrave prehrane, vježbanja i sl., ali svakako povećava važnost emocija i misli. Tako da mislim da se moramo zdravije pobrinuti za svoju tvornicu lijekova.
Kada je toliko neizvjesnosti izvan nas ključno je još snažnije se posvetiti svemu na što možemo utjecati. Svoj unutarnji svijet i najvažnije međuljudske odnose. U tome treba tražiti osjećaj sigurnosti. Kada nam ne uspije u tome pronaći sigurnost onda smo je skloniji potražiti u čvrstom uvjerenju da smo shvatili što se “zapravo” događa u ovoj krizi i tko sve “zapravo” stoji iza nje i uvjereni smo čak i da znamo što će se događati u budućnosti...
U kakvoj 2022. godini se želite probuditi?
Želim da postanemo zreliji i s(a)vjesniji.
Želim da nam glavno pitanje postane - kako danas mogu ukorijeniti ljubav? Kako mogu živjeti svoju svrhu? A ne kako da neistomišljenika nabijemo na kolac. Želim da ne odlučujemo unaprijed što želimo misliti o nečemu i onda odbacujemo činjenice koje tome ne govore u prilog.
Želim da razmislimo što možemo dati drugima. Vrijeme, dobra volja, novac, neka životna vještina... Bogati su ljudi koji mnogo daju, a ne oni koji mnogo imaju.
To je ono što želim, no očekujem tešku godinu. Izranjavani smo, nesigurnost je velika, podjele fiksirane, vodeći ljudi krajnje su nesvjesni i nesamokritični za kormilom broda, a hrpa ljudi vjeruje izmišljotinama i tako slabašno navigiraju svojim životnom brodom. I oprostite, nemam optimističnu poruku za kraj. Osim da se nadam da će mnogi ipak veću pažnju prvom dijelu odgovora na ovo pitanje :)