Nemam vremena. Koliko često izgovarate ovu rečenicu? Koliko često mislite, vjerujete da nemate vremena i kako je jedini način da ga ponovno imate neka vrsta vremenskog rastezanja, na primjer, da dan traje 48 sati umjesto 24?
Koji pritisak! Svu tu svakodnevicu, sve te ozbiljne i neozbiljne dnevne događaje pokušavati ugurati u vrijeme koje izmiče! Treba obaviti toliko toga. Moram ovo, ne smijem zaboraviti ono. Trebam, moram, trebam, moram... A potom – iscrpljenost. Sigurna sam da mnogi od vas ovako žive. Može li to biti drugačije? Ali ne u nekom drugačijem svijetu u kojem poslovi i obiteljske obaveze nisu tako zahtjevni, nego u ovom svijetu kakav jest, u ovoj fazi života u kojoj se nalazite.
Da bismo pronašli odgovore na pitanja koja su blisko vezana uz običan, svakodnevni život, krenimo s neuobičajenog mjesta, krenimo izdaleka. Što je zapravo vrijeme? Tijek života, razmak između događaja? Možemo ga tako promatrati, tako su nas učili. A što se događa ako vrijeme poistovjetimo sa životom? Vaše životno vrijeme. Vaš život. Mijenja li se nešto?
Kada kažem: „Nemam dovoljno vremena“, to otprilike znači da u vremenu koje živim nema dovoljno mene, nisam prisutna, nisam opuštena, jurim. Nemam osjećaj da svoj život vodim ja, nego ga vode neke druge sile, ono što trebam i moram, ono što mi je nametnuto ili ono što sam si sama zadala pogrešno procijenivši svoje mogućnosti i nemogućnosti. I u redu je ako je „nemam vremena“ samo fraza koju ponekad izgovaram ako kasnim. Ali nije u redu ako je to stanje koje živim.
Pišući ovu kolumnu, ne pokušavam pronaći formulu koja bi funkcionirala za sve, nego želim inspirirati na drugačiji način razmišljanja, na ozbiljnije shvaćanje onog što inače zvuči samo kao poslovna vještina – organizacija vremena. Organizacija vremena zapravo je organizacija života. Pri toj organiziranju, naravno, može nam pomoći sve ono što se obično savjetuje: prihvaćanje ograničenja, postavljanje prioriteta, planiranje. Iako bi se o svakoj od ovih stavki mogla napisati zasebna kolumna, pa i knjiga, ipak ću vas povesti negdje drugdje. Umjesto pisanja o organizaciji svakodnevice, tjedna ili mjeseca, pisat ću o organizaciji života. Mikrorazinu zamijenit ću makrorazinom.
Na makrorazini, prihvaćanje ograničenja znači prihvaćanje temeljnog ograničenja – smrtnosti. U ovom ljudskom obliku nećemo živjeti beskonačno dugo. Da bismo si olakšali prihvaćanje ove činjenice, možemo sebi postaviti i temeljni prioritet – dobar osjećaj u vremenu u kojem živimo, dobar životni tijek. Postavljanjem ovog prioriteta puno toga se mijenja. Sve ono što radimo, a što ne podržava dobar životni tijek mora pod povećalo.
Ugradimo li ovaj temeljni prioritet u planiranje svoje budućnosti, umjesto da životno vrijeme guramo među ograde onoga što trebamo i moramo, počet ćemo se pitati što bismo mogli promijeniti da bismo dobar životni tijek pokrenuli ili podržali. Planiranje postaje istraživanje ravnoteže između želja i obaveza. I to istraživanje može postati trajno, s ciljem što boljeg i lakšeg tijeka. Život ionako pred nas stavlja teškoće i izazove. Nemoguće je da sve teče idilično jer svijet u kojem živimo nije idiličan. Dajući prioritet dobrom životnom tijeku, povećavamo svoje kapacitete za nošenje s poteškoćama onda kada se one događaju. Dobar životni tijek sam po sebi je vrijednost.
Odmalena nas roditelji i društvo uče što ćemo vrednovati. Nažalost, među onim što se u društvu i u većini obitelji cijeni nisu ni dobar životni tijek, ni dobra energija. Fokus je na vidljivim ponašanjima i postignućima, a ne na onom što je nevidljivo, unutarnje. No, to ne znači da mi sami ne možemo početi vrednovati ono što je samo naše – svoju životnu energiju, svoj život.
Osnaženi njegovanjem svoje životne energije kao prioriteta koji nas vodi u budućnost mapiranu našim željama, možemo drugima biti inspiracija i podrška. Možemo lakše prolaziti kroz teška razdoblja, ići prema starosti u kojoj ćemo zaista vrednovati vrijeme koje smo proveli na Zemlji.
Neke od vrijednosti koje su kreirane tijekom djetinjstva su dobre, a neke nisu. Ako naši roditelji ni sami nisu imali mogućnosti ili sposobnosti vrednovati svoje životno vrijeme, sigurno nas nisu mogli naučiti vrednovanju našeg životnog vremena. No, kao odrasli ljudi, sami možemo kreirati svoje životne vrijednosti. Želimo li vrijednost „dobar životni tijek“ zalijevati pažnjom i njegom, trebat će vremena dok ta vrijednost u nama ne naraste i u našem životu ne napravi nužne promjene. Ali, dobro je što ta „biljka“ nije ograničena nekim genetskim kodom koji joj određuje dimenzije. Ona može rasti tijekom cijelog života.
Da bismo zaokružili priču, vratimo se na početak! Nemam vremena. Stvarno? Imate vremena, samo u vremenu nema dovoljno vas. A da bi vas u vašem životnom vremenu više bilo, počnite planirati u skladu s novim životnim prioritetima. Ako vam to zvuči nemoguće, barem probajte zamisliti kako bi vam život izgledao kada biste svoje životno vrijeme vrednovali kao ono što vam je u životu najdragocjenije.