IMAM LI PRAVO ŽELJETI NAJBOLJE ZA SEBE? Naravno - napišite knjigu vlastitih životnih zakona i osnažite se!

Napisati knjigu svojih životnih zakona, znači odvojiti se od očekivanja okoline, pri čemu jedino pravo 'što je dobro za nas', dolazi iz vlastite odgovornosti i usklađenosti s našim željama i postupcima, piše psihologinja Tomica Šćavina

Shutterstock

Imam li pravo reći što mislim? Imam li pravo osjećati što osjećam? Imam li pravo postaviti granice onima koji ih prelaze? Imam li pravo ne osjećati one koji moje suosjećanje iskorištavaju? Imam li pravo prekinuti odnos koji nije dobar za mene, iako druga strana to ne želi? Imam li pravo zasjati, iako nekima moj sjaj smeta? Imam li pravo željeti najbolje za sebe?

Racionalno svi znamo da je točan odgovor na ova pitanja - da, no u stvarnim odnosima nije sve tako jednostavno. Kada govorimo o zakonima na razini države, znamo kako se donose - ljudi se dogovore i napišu zakon. No detalji tog procesa - tko predlaže, a tko usvaja zakone i kojim se putevima to odvija - za ovu temu nisu važni. Važno je da su zakoni ovog tipa stvar dogovora.

Kada je o međuljudskim odnosima riječ, i tu postoje zakoni. Točnije, svatko od nas u sebi nosi jednu vrstu zakonika u koji su upisana naša prava. Ta prava nismo pisali mi, već su ih za nas pisali drugi, oni najbliži. Odrastajući u svojim obiteljima, usvojili smo zakonike koje nismo mogli nadopunjavati ni mijenjati, jer smo bili premaleni.

To su nepisani zakoni koji su ipak na neki način upisani u nas. Tako u nekim obiteljima vlada zakon šutnje. Na primjer, nakon što se nasilan otac još jednom napije i stvori kaos, o tome se ne razgovara. S druge strane, u nekim obiteljima zakon glasi: „O obitelji se uvijek mora govoriti samo najljepše", iako je ono što se događa iza zatvorenih vrata daleko od lijepoga. Ili, u nekim obiteljima na snazi je zakon: „Muški glas vrijedi uvijek više od ženskog". Dok kod nekih obitelji vrijedi zakon: „Osjećaji se ne pokazuju", kod drugih se poštuje: „Djeca nemaju pravo glasa".

Nakon što usvojimo zakone unutar obitelji, nosimo ih u sebi dalje kroz život. Kako bismo mogli izmijeniti tu naslijeđenu knjigu zakona, prije svega nam treba osjećaj da imamo pravo napisati novi, vlastiti zakonik koji radi za nas i omogućuje nam da se osjećamo dobro, čuvamo svoju životnu energiju i usmjeravamo je u pravcima u kojima želimo.

Imam pravo reći što mislim. Imam pravo osjećati što osjećam. Imam pravo postaviti granice onima koji ih prelaze. Imam pravo ne osjećati one koji moje suosjećanje iskorištavaju. Imam pravo prekinuti odnos koji nije dobar za mene, iako druga strana to ne želi. Imam pravo zasjati, iako nekima moj sjaj smeta. Imam pravo željeti najbolje za sebe.

Alen Čabrić  Tomica Šćavina, psihologinja i spisateljica

Kako bismo ova i slična prava zaista usvojili i prema njima se vladali, to nam treba reći neki autoritet. U protivnom, iako možda racionalno znamo da ta prava imamo ili bismo trebali osjećati da ih imamo, obespravljenost koja je dio obiteljskog naslijeđa, je snažnija. Zakoni koje su pisali oni koji su bili mnogo moćniji od nas i o kojima smo ovisili, su glasniji jer su utisnuti u mlado biće, u dijete koje se nije moglo braniti ni propitivati što je za njega dobro.

Psihoterapeutkinja ili psihoterapeut je najčešće autoritet koji je potreban kako bi se obiteljski zakonik propitao, a loši zakoni prepravili ili iznova napisali. Ponekad tu ulogu autoriteta mogu odigrati i neki daljnji članovi obitelji ili mentori. Ili se može dogoditi životna situacija (primjerice, ozbiljna bolest) koja nas natjera da iz sebe izvučemo sva svoja prava te ih postavimo kao prioritet.

Kao odrasli, imamo pravo na ono za što smo si uzeli pravo. A ljudi si uzimaju pravo na svašta. Primjerice, pucati jedni na druge, silovati, iskorištavati radnu snagu... S druge strane, uzimaju si za pravo riskirati život kako bi nekoga spasili, prkositi društvenim normama koje smatraju pogrešnima, kao i baviti se umjetnošću, iako su svi oko njih protiv toga. Odrasli si uzimaju prava koja smatraju da im pripadaju. Odrasli pišu svoje osobne zakone.

Kao djeca to nismo mogli, ali danas možemo. Možemo si uzeti pravo na sebe. Možemo si uzeti pravo da svoje živote oblikujemo kako mi želimo, koliko god je to moguće.

Zapitajte se:

  • Što mi je iz ove kolumne 'zazvonilo', da se tiče mene i moje životne situacije? Razmislite o tome.
  • Imam li osjećaj da nemam pravo na nešto na što mislim da bih trebala imati pravo? Razmislite odakle dolazi taj osjećaj.
  • Kada izgovorim rečenicu: „Imam pravo na sebe, imam pravo biti ta koja jesam", kako mi to zvuči? Jesam li vrlo daleko od toga ili osjećam da mi to pravo pripada?

O ovim pitanjima možete porazgovarati i s nekim kome vjerujete da će vas podržati u prepravljanju i pisanju vlastite knjige životnih zakona. Kada su vam vaša osobna prava i zakoni jasni, mnogo je lakše osvijestiti situacije u kojima ih se možda ipak ne pridržavate. Kada su vam vaša osobna prava i zakoni jasni, kad god je to potrebno, možete o njima razgovarati s drugima. Kada su vam vaša osobna prava i zakoni jasni, teže ih je prekršiti i lakše je držati do sebe.

Imate pravo pisati svoje zakone. I imate pravo usvajati općeljudske zakone koji nam čine dobro: „Imam pravo na svoje mišljenje", „Imam pravo glasa", „Imam pravo na svoje osjećaje", „Imam pravo voditi računa o svojoj sigurnosti", „Imam pravo na sebe"... Preuzimanje odgovornosti za pisanje svoje knjige zakona osnažuje.