ODRIČETE LI SE SEBE DA BISTE ZADRŽALI DOBRE ODNOSE? Isprobajte vježbu i utvrdite koje ste granice propustili postaviti

Jeste li ikada doživjeli fizičku bol kada ste trebali učiniti ili reći nešto što je netko tražio od vas? Jeste li nekada osjetili vreli nalet bijesa kada ste rekli 'da', a mislili ste 'ne'? Koliko se puta dnevno odričete sebe da biste s nekim zadržali harmonične odnose? Je li harmonija u tim odnosima uvjetovana samo vašim pristankom i koliku cijenu plaćate za to? Sve ove situacije u kojima se možda prepoznajete trebale bi biti alarm koji se oglašava kada dopustimo da netko prijeđe naše granice. 

I na kraju, tu su materijalne granice koje podrazumijevaju novac i osobno vlasništvo. Primjer za ovu situaciju je kada neko od vas traži pozajmicu, a vi novac dajete bez obzira na to što to ne želite.

Zašto su granice važne?
Suštinski odgovor na ovo pitanje je jednostavan – ako želite živjeti kvalitetan život u kojem se brinete o svojim potrebama i u stanju ste ostvariti dobre odnose s drugima, u kojima ste autentično biće, onda morate postaviti svoje granice.
U odnosima s drugim ljudima često izbjegavamo jasno komunicirati svoje granice iz straha da su naše potrebe, vrijednosti i stavovi u potpunoj suprotnosti s osobom preko puta. Mogući konflikt toliko je potencijalno bolan da smo u stanju godinama i desetljećima dopuštati i sebi i drugima da brišu naše granice. Međutim, izbjegavanje konflikta ne garantira mir. Garantira samo nepoštovanje vlastite osobnosti, svakog dana sve više i više. Što mislite koliko možemo voljeti druge ako ne poštujemo vlastite potrebe?

Moje granice – moja odgovornost
„Sami prelazite svoje granice. Nitko ne može prijeći vaše granice ako mu vi to ne dopustite. Ako hoćete naučiti kako postaviti efikasne granice, morate se suočiti s tim – vaša je odgovornost da prepoznate, postavite i saopćite granice koje su vam potrebne, da biste blagovremeno upozorili druge. Zatim, ako netko prijeđe vašu granicu, morate zauzeti nepokolebljiv stav i izvući se iz situacije u kojoj se vaše deklarirane granice ne poštuju. Ako to ne učinite, sami ne poštujete svoje granice“, jasna je Nancy Levin u svojoj knjizi Postavite granice.

Često preuzimamo odgovornost za tuđe osjećaje i reakcije želeći očuvati neki „mir“. Tako se stavljamo u ulogu žrtve koja nam kratkoročno može biti korisna jer izbjegavamo konflikt, ali dugoročno trpimo i mi i odnos koji želimo silom sačuvati. Nada da ćemo jednog dana dobiti drugačiju reakciju ili da će nam netko pročitati misli i razumjeti naše potrebe nije produktivna i uglavnom neće dati rezultate. Jedino što možemo promijeniti smo mi sami. „Ako neprestano osjećate da ste zapostavljeni, da vaši osjećaji nisu važni, neizbježno ćete postati razdražljivi, nervozni i ogorčeni. Možda ćete godinama ili čak desetljećima uspijevati potiskivati svoj bijes, ali on će naći način da izbije“, piše Levin. Godine tijekom kojih akumuliramo bijes i ogorčenost obično kulminiraju tako što jednostavno eksplodiramo ili se razbolimo. Ovdje se javlja i izazov komunikacije s vlastitim tijelom koje nam obično šalje jasne signale da je neka naša granica prijeđena. Blagi grč u trbuhu, crvenilo u licu, slabost i malaksalost koju osjećamo nakon razgovora s nekim... Probajte uspostaviti bolju komunikaciju sa sobom i svojim tijelom jer mnoge svoje granice nesvjesno prelazimo i brišemo. Postavite pitanje sebi tko je blagorodan za vas, s kim želite biti, želi li vaše tijelo u tom trenutku biti s nekim ili pokraj nekoga. Ne pokušavajte dati odgovor, samo otvorite prostor svom tijelu da vas uputi u pravom smjeru.

Kozavisnost

Kako navodi Levin, kozavisnost je potraga za osobom koja će nas emotivno uravnotežiti. Kozavisni smo onda kada naše raspoloženje ovisi o raspoloženju drugih ljudi. Kozavisni smo kada sve svoje emocije, potrebe i reakcije podređujemo potrebama drugih ljudi. „Onima koji su ekstremno kozavisni nezamislivo je da imaju želje neovisne o tuđim željama. Kada nas pitaju što želimo, mi se automatski prebacujemo na ono što drugi žele. Naša želja nije u vezi s našom dobrobiti, nego s onim što će drugi ljudi odobravati“, opisuje Levin kozavisnički odnos.

Kozavisnost se razvija kao rezultat naše potrebe da kontroliramo situaciju tako što se uporno trudimo da sve svoje emocije, potrebe i reakcije uskladimo s drugima. Naravno, kozavisnost je neodrživa na dulje staze jer u potpunosti abolira našu urođenu potrebu da budemo autentični. Ako procijenite da imate razvijen kozavisnički odnos, da oko nekoga hodate kao po jajima, ako pred nekim ne možete ili ne smijete artikulirati svoje potrebe ili raspoloženje, zapitajte se je li to pošteno prema toj osobi, ali, prije svega, jeste li pošteni prema sebi. Ako se stalno zadovoljavate emotivnom milostinjom i uporno potiskujete svoje potrebe, koliko je taj odnos kvalitetan?
Često nismo svjesni da smo u kozavisnom odnosu u kojem ne samo što nismo postavili granice nego nam čak i ne pada na pamet da one mogu biti postavljenje. Vrlo je važno osvijestiti svoje potrebe i želje. Da budemo otvoreni i svjesni sadašnjeg trenutka i svjesno usklađujemo svoje ponašanje sa svojim raspoloženjem.

Ako se pitate jeste li u nekom kozavisnom odnosu, potražite najčešći simptom ove bolesti – grižnju savjesti. Ako osjećate krivicu samo zato što imate svoje želje i imate potrebu usrećiti sve druge, to može biti odličan pokazatelj da je vrijeme za promjenu obrasca. Kako piše Nancy Levin: „Ako vas grize savjest dok postavljate granicu, to je dobra vijest. Znači da konačno raskidate sa starim obrascima i prihvaćate sebe.“ Naravno, usko povezano s postavljanjem granica je i vrednovanje sebe. Što više vjerujemo u to da su svi drugi vredniji od nas, to će nam teže biti postaviti granice jer naprosto mislimo da ih ne zaslužujemo. Nježna borba za vlastitu autentičnost počinje onog trenutka kada prepoznamo da vrijedimo, da smo dovoljno dobri. Izvedite mali eksperiment kod kuće: uzmite konopac, sjednite na pod i postavite ga oko sebe intuitivno gdje osjećate da se on oko vas treba obaviti. Kako ste postavili konopac? Imate li prostora da ispružite noge, da legnete ili ste ga obavili tik uz tijelo? Ovo može pokazati kako zapravo doživljavate svoj osobni prostor i koliko prostora mislite da zaslužujete.

Moć nelagode
„Postavljanje granica je neugoda koja prekida neugodu“, navodi Nancy Levin. I zaista, granice ne postavljamo najčešće iz straha da ćemo izgubiti odobravanje ili ljubav drugih. Ne postavljamo ih zato što mislimo da će nam ti drugi dati ono što nismo u stanju dati sebi – poštovanje i vrednovanje. Kada ne postavljamo granice i ne branimo ih odlučno, mi njima trgujemo. Biramo ostati u odnosima i situacijama na koje smo naviknuli da bismo održali privid mira i sebe poštedjeli neugode koju postavljanje granica može izazvati.
„Spremnost da osjetite privremenu neugodu postavljanja granica prolaz je koji vodi do svega što ste ikada željeli u životu“, a ako poslušamo ovaj savjet Nancy Levin, onda je važno i znati kako je rješenje navikavanje na nelagodu. Nema magične mantre, štapića ili afirmacije. Moramo biti spremni osjetiti i krivicu i sram i tugu. Kada se otvorimo prema ovim emocijama, dopuštamo im i da prođu. Dokle god se svim silama trudimo spriječiti ih, dajemo im snagu. Iskoristite svaku priliku u kojoj postavljate granice i izražavate svoje potrebe kao priliku za rast. Izbjegavanje vanjskog sukoba neminovno vodi do sukoba u nama. „Vještina postavljanja granica znači da više ne prihvaćate dugotrajnu neugodu da biste izbjegli kratkotrajnu neugodu – točka. Granicu postavljate čim primijetite da vam je potrebna ili je želite!“ poručuje Levin.

Nepostavljene granice
Nekih svojih granica vjerojatno ste svjesni i lako vam ih je održavati. Za neke ćete se morati iznova boriti, i to je u redu – morate biti nepokolebljivi kada postavljate granice i preuzimate odgovornost za sebe. Ipak, neke granice niste postavili i otvara se pitanje kako otkriti koje to granice trebati postaviti. Razmislite o odnosima koje ćete izgubiti ako postavite granice i posvetite se svojim željama i potrebama. U svim odnosima u kojima „kupujete“ ljubav i poštovanje tako što ne postavljate granice, vrijeme je da ih detektirate i napokon postavite.

Nancy Levin predlaže sljedeću vježbu koja će vam pomoći da utvrdite koje ste granice propustili postaviti.
Razmislite o svom privatnom i poslovnom okruženju, kao i o interakciji s raznim ljudima – od članova obitelji i prijatelja, sve do suradnika.

Zapišite područja i situacije zbog kojih doživljavate bilo koju od sljedećih emocija:

BIJES. Ako osjećate bijes, navedite zašto. Ako niste sigurni što je razlog, zapitajte se zašto bi netko bio bijesan u vašim životnim okolnostima.
STRAH. Plašite li se nečega u životu? Ako odgovorite potvrdno, navedite razlog. Ako ne znate, zapitajte se zašto bi netko u vašim okolnostima osjećao strah.
DEPRESIJA. Ako date potvrdan odgovor na ovo pitanje, zapitajte se zašto.
BESPOMOĆNOST. Osjećate se bespomoćno? Zašto i u kojim situacijama?
BEZNAĐE I APATIJA. Ako osjećate beznađe i apatiju, zapitajte se kada i zašto. Ako ne možete detektirati razlog, opet se zapitajte zašto bi netko drugi u vašim životnim okolnostima imao ove osjećaje.
TUGA. Jeste li tužni? Kada i zašto? U kojim situacijama i s kojim ljudima?
ISCRPLJENOST. Osjećate li prevelik umor i jeste li iscrpljeni? Pokušajte utvrditi zašto.

Nakon što prijeđete ovaj popis emocija, zapišite svoje odgovore na sljedeća pitanja:
• Kako bi moja negativna emocija mogla biti rezultat prijeđene granice?
• Kako bi se ta situacija mogla promijeniti da bih dobila ono što stvarno želim?
• Koju bih granicu mogla postaviti kako bih se približila onome što želim?
• Jesam li jasno i glasno stavila do znanja koja je moja granica u toj situaciji?

Pročitajte što ste zapisali i zabilježite granice koje su vam potrebne, a niste ih postavili.