Kako konstruktivno izražavati ljutnju?

Kišno predvečerje u Zagrebu. Marina se vraća kući, premorena, teškim koracima uspinje se uz stepenice i jedva čeka opustiti se u udobnom ozračju svog stana. Već pri ulasku, kroz otvorena kuhinjska vrata uočava brdo neopranog posuđa. U njoj trenutno raste bijes koji se već sljedećeg trenutka ružnim psovkama i optužbama izlijeva na supruga, koji joj ne ostaje dužan... Na kraju se oboje osjećaju loše i povrijeđeno. Njihova ljutnja uništava vezu koja je tako lijepo počela, svaka svađa ostavlja ogrebotine koje se više ne daju izbrisati.

Glavno je pitanje što ćemo s tim unutarnjim požarom učiniti – razarati ili obraniti se? Kao i svaka emocija, ljutnja sama po sebi nije ni dobra ni loša, no naše se ponašanje, kad se naljutimo, može svrstati u te kategorije. Da je svjesno napravila predah između unutarnje navale bijesa i eksplozije koja je uslijedila, Marina, s početka teksta, imala bi šansu odlučiti želi li večer provesti u svađi ili će svoju ljutnju izraziti na drugačiji način. Da je ostala u kontaktu sa svojom prvobitnom željom da provede mirnu večer, mogla se najprije smiriti i potom započeti rečenicu sa „Ja...“, izražavajući svoje stanje umjesto da optuži partnera.

Ta bi rečenica mogla zvučati ovako. „Kad sam ušla, prvo sam zapazila posuđe i osjetila sam jaku ljutnju koja ni sad nije do kraja prošla. Imam potrebu o tome s tobom razgovarati, kad bi bio dobar trenutak?“. Navedena rečenica, osim što je u ja-formi, sadrži i važno pitanje upućeno partneru: kad je spreman za razgovor? Postavljena tako, vrlo bi vjerojatno vodila prema drugačijem ishodu komunikacije.

Vatra obrane ili razaranja?

Charles Spielberger, psiholog koji se posebice bavi proučavanjem ljutnje, definira je kao emocionalno stanje koje varira u intenzitetu od blage iritiranosti do intenzivnog bijesa. Prvobitni smisao emocije ljutnje jest obrana – ona nam signalizira da smo ugroženi te nam osigurava potrebnu energiju da se obranimo od napada.

Vrlo često se ljutnju automatski povezuje s agresivnošću, što joj nerijetko daje negativan prizvuk nasilja. I zaista je nekad davno to i bio prvobitan smisao – zapaliti u organizmu vulkan energije koji je našim davnim precima omogućavao da se bore, napadaju, obrane se – ukratko da prežive.

Opasnosti na koje su nailazili, poput divljih zvijeri i razjarenih neprijatelja, ugrožavale su njihov opstanak. No, površno gledano, naš je današnji svijet ipak drugačiji. Opasnost koja nam danas prijeti nije toljaga koju će kolegica zavitlati prema nama, nego pritisak na tipku računala koje će u internetski univerzum poslati ružne riječi koje će nam otežati život. Svijet izgleda drugačije, no ljudski osjećaji i ponašanje koje iz njih izvire često i dalje slijede pravila džungle.

Uplašeni dječak

Ljutnja nam može pomoći obraniti se od različitih bolnih osjećaja i strašnog osjećaja bespomoćnosti. Ljutiti ljudi uvijek imaju osjećaj da je njihov bijes potpuno opravdan, da su oni u pravu i da je bogomdano da budu izvršitelji pravde kažnjavajući krivce. Taj začarani krug vrlo je teško probiti bez osvještavanja koji su bolni osjećaji, najčešće strahovi, prikriveni velom ljutnje. Tek tada će se i ljutnja smanjiti, ako ne i potpuno nestati.

Marko je bio sramežljiv dječačić koji je već tijekom osnovne škole često bio izložen ismijavanju i maltretiranju. Njegovi su se vršnjaci zabavljali promatrajući kako se on povlači pred njihovim prijetnjama. Prepun strahova krenuo je u srednju školu, gdje su ga razredni grubijani ubrzo „nanjušili“ kao pogodnu žrtvu. Neko se vrijeme zlostavljanje nastavilo, no u jednom trenutku nešto se prelomilo u uplašenom dječaku koji je u međuvremenu bio fizički stasao u snažnog, visokog mladića.

Bijes pravednika

„Više mi se nikad nitko neće rugati!“ zatutnjalo je u njegovoj glavi i onda je počeo bjesomučno udarati svoje napadače koji su se u panici razbježali. Od tog dana Marko je postao druga osoba. Ljutnja je postala njegov glavni način emocionalnog reagiranja i zamjena za sve ostale emocije – bilo da ga je nešto rastužilo, uplašilo ili povrijedilo – on bi reagirao ljutnjom. Godinama mu je to pomagalo da se osjeća moćnim i snažnim, no kad je zbog istih obrazaca gotovo izgubio djevojku koju je jako volio, njegov se zaštitni zid ljutnje urušio i pokazao je svoju ranjivost, što je bio početak dugog procesa emocionalnog iscjeljenja.

No, moguće je imati i drugačiji odnos prema ljutnji, uvjetovan odrastanjem. Ako je djetetu tijekom odrastanja izražavanje ljutnje bilo zabranjeno i zbog toga je bilo osuđivano i posramljivano, njegova podsvijest može napraviti „premosnicu“ tako da svaki put kad se naljuti, emocija biva „prebačena“, primjerice, u tugu. U odrasloj dobi ta osoba nije povezana s vlastitim osjećajima i može postati depresivna u stresnim situacijama ne sluteći da je ispod tuge, ili drugog zamjenskog osjećaja, zapravo skrivena emocija ljutnje. Zato je važno uspostaviti odnos prisnosti sa samim sobom i istraživati što se uistinu krije ispod površine.  

Upravljanje ljutnjom

U nastojanju da se snažne energije ljutnje i bijesa upotrijebe konstruktivno, sve više se podučava „upravljanje ljutnjom“, koje nas uči ophoditi se s ljutnjom na emocionalno inteligentan način, koristeći njezin potencijal za izgradnju, a ne razaranje.

Cilj upravljanja ljutnjom je umiriti emocije i fiziološko uzbuđenje kako bi se u mozgu mogli ponovo aktivirati centri razuma, da i oni sudjeluju u donošenju odluke kako se ponašati. Za zdrav način izražavanja ljutnje koristi se pojam asertivnost, kojim se označava sposobnost osobe da jasno postavi svoje granice, izrazi svoje mišljenje i želje, bez potrebe da se brani ili napada.

Asertivnost ne znači biti zahtjevan ili nasilan prema drugima, to samo znači  poštovati sebe i vlastite granice. Upravljanje ljutnjom isprva nije lako i iziskuje mnogo truda, no naučiti kontrolirati taj moćan osjećaj i prikladno ga izraziti može uvelike doprinijeti izgradnji boljih odnosa, postizanju ciljeva, uspješnosti i zadovoljstva.

Nosite se s ljutnjom na pravi način

Dobre strane straha, tuge i ljutnje

Tri najveće laži o ljutnji