Stupio sam u malenu prostoriju prekrivenu pločicama. Pokraj kreveta s gumiranom plahtom stajao je nekakav stroj s ručicom. „Podvrgnut ćete me šok-terapiji“, rekao sam doktoru Benjaminu Gasparu Gomesu.
„Ne brinite se. Gledati nekog tko kroz to prolazi traumatičnije je od samog postupka. Uopće ne boli.“ Legao sam na krevet i medicinski brat stavio mi je cjevčicu u usta kako ne bih pomicao jezik. Na obje sljepoočnice stavio mi je dvije elektrode, nalik na telefonske slušalice. Gledao sam kako se boja guli sa stropa i začuo kako se ručica okreće. U sljedećem trenutku kao da mi je koprena prekrila oči; vid mi se suzio u jednu jedinu točkicu, a onda je zavladala tama. Doktor je imao pravo: uopće nije boljelo.“
Prizor koji sam upravo opisao nije iz moje knjige Veronika je odlučila umrijeti. To je odlomak iz dnevnika koji sam pisao tijekom svog drugog boravka u psihijatrijskoj bolnici. Bilo je to 1966., na početku najmračnijeg razdoblja vojne diktature u Brazilu (1964. – 1989.), a društveni mehanizmi kao da su slijedili neki prirodni refleks pri kojem se vanjska represija posteupeno prelijevala kod ljudi u unutarnju, u njihovim obrascima ponašanja i doživljavanja svijeta. Bilo je to toliko snažno da su dobre građanske obitelji smatrale da je naprosto neprihvatljivo da njihova djeca ili unuci požele biti „umjetnici“. U Brazilu tog doba, riječ umjetnik bila je sinonim za homoseksualce, komuniste, narkomane i lijenčine.
Kad sam imao osamnaest godina, vjerovao sam da moj svijet i svijet mojih roditelja mogu mirno koegzistirati. Trudio sam se imati dobre ocjene u isusovačkoj školi koju sam pohađao, radio sam svako popodne, ali noću sam želio živjeti svoj san i biti umjetnik. Nisam znao odakle početi, pa sam se učlanio u amatersku kazališnu skupinu. Iako se nisam želio profesionalno baviti glumom, barem sam provodio vrijeme s ljudima s kojima sam se mogao poistovjetiti. Nažalost, moji roditelji nisu dijelili moje uvjerenje o mogućnosti mirne koegzistencije, koegzistencije dva potpuno suprotstavljena svijeta. Jedne noći vratio sam se kući pijan, a idućeg jutra probudila su me dva krupna medicinska brata. „Ideš s nama“, rekao je jedan. Moja je majka plakala, moj otac davao je sve od sebe da sakrije sve što je možda osjećao. „To je za tvoje dobro“, rekao je, „samo će obaviti neke testove.“
I tako je počelo moje putovanje raznim psihijatrijskim bolnicama. Primili bi me, podvrgavali me različitim tretmanima, a ja bih prvom prilikom pobjegao, lutao bih sve dok više ne bih mogao izdržati i vraćao bih se u kuću svojih roditelja. Neko vrijeme sve bi bilo bajno, ali onda bih se opet počeo družiti s onima koje je moja obitelj zvala „loše društvo“ i medicinska braća opet bi se pojavila.
Neke životne bitke imaju samo dva moguća ishoda: ili nas unište ili nas učine snažnijima. Psihijatrijska bolnica bila je takva bitka.
Jedne noći razgovarao sam s jednim pacijentom i rekao mu: „Znaš, mislim da u nekom trenutku u životu gotovo svi sanjaju o tome da budu predsjednici države. Ali nas dvojica ne možemo tome težiti jer nam naš medicinski dosje to ne dopušta.“
„Onda nemamo što izgubiti,“, odgovorio mi je, „možemo raditi što nas volja.“
Činilo mi se da je imao pravo. Situacija u kojoj sam se zatekao bila je tako čudna, tako ekstremna, da je sa sobom nosila nešto bez presedana: potpunu slobodu. Napori moje obitelji da me natjeraju da budem kao i svi drugi imali su upravo suprotan učinak: postao sam potpuno drugačiji od drugih mladića moje dobi.
Te iste noći razmislio sam dobro o svojoj budućnosti. Jedna opcija bila je da postanem pisac; druga, isplativija, bila je da izgubim razum. Država bi se brinula o meni, nikad ne bih morao raditi ili preuzeti ikakvu odgovornost. Naravno, morao bih provoditi mnogo vremena u psihijatrijskim ustanovama, ali znao sam iz vlastitog iskustva da se pacijenti ondje ne ponašaju poput bolesnih ljudi koje vidimo u holivudskim filmovima. Osim nekoliko patoloških slučajeva katatonije i shizofrenije, ostali su pacijenti bili savršeno sposobni razgovarati o životu i imali su vrlo originalne ideje o njemu. Svako malo iskusili bi napadaje panike, nalete depresije ili agresije, ali to ne bi dugo trajalo.
Najveća opasnost tijekom mojeg boravka u psihijatrijskoj bolnici nije bila to što sam izgubio svaku nadu da bih ikada mogao postati predsjednik ili osjećaj da me je obitelj odbacila ili se prema meni ponijela nepošteno – u svom srcu znao sam da su me poslali na psihijatriju iz ljubavi i očajničke želje da me zaštite. Najveći rizik bio je to što sam početi vjerovati kako je ta situacija normalna.
Kad sam izašao iz bolnice treći put – nakon uobičajenog ciklusa bijega iz bolnice, lutanja, vraćanja kući, blaženog uživanja s obitelji, upadanja u loše društvo i ponovnog povratka u bolnicu – imao sam već gotovo dvadeset godina i bio sam se navikao na taj ritam. Ali ovog se puta nešto promijenilo.
Iako sam opet upao u „loše društvo“, moji roditelji sve su više oklijevali poslati me na psihijatriju. Iako to tada još nisam znao, uvjerili su sami sebe da sam izgubljen slučaj i odlučili su da će me radije zadržati kod kuće i uzdržavati me do kraja života.
Moje se ponašanje pogoršalo, postao sam agresivniji, ali i dalje nisu spominjali psihijatriju. Neko vrijeme bio sam izvan sebe od sreće i uživao u takozvanoj slobodi, da konačno mogu živjeti „umjetničkim životom“. Napustio sam posao koji su mi roditelji našli, prestao sam učiti i posvetio se isključivo kazalištu i barovima koje su pohodili intelektualci. Godinu dana radio sam što god sam htio, ali onda je kazališnu skupinu „razbila“ politička policija, barovi su počeli vrvjeti špijunima, moja su priče odbijali svi urednici kojima sam ih slao, a djevojke nisu htjele izlaziti sa mnom – jer bio sam mladac bez budućnosti, koji nije imao pravi posao, koji čak nije završio studij.
Stoga sam jednog dana odlučio demolirati svoju spavaću sobu. Bio je to način da bez riječi izjavim: „Vidite, ne mogu živjeti u stvarnom svijetu. Ne mogu se zaposliti, ne mogu ostvariti snove. Mislim da imate pravo: lud sam, želim natrag u ludnicu!“
Sudbina je ponekad tako ironična. Kad sam završio s uništavanjem sobe, sa zadovoljstvom sam gledao roditelje kako nazivaju bolnicu. Naravno, moj je doktor bio na godišnjem. Medicinska braća došla su u pratnji mlađeg doktora. Vidio me kako sjedim među razderanim knjigama, slomljenim gramofonskim pločama, rasparanim zastorima i tražio je moju obitelj i medicinsku braću da izađu iz sobe.
„Što se događa?“
Nisam odgovorio. Luđak se uvijek mora ponašati kao da nije s ovoga svijeta.
„Prekini s prenemaganjem,“, rekao mi je, „pročitao sam tvoj dosje. Uopće nisi lud i neću te odvesti u bolnicu.“ Izašao je iz sobe, propisao mi tablete za smirenje i (kako sam kasnije otkrio) rekao mojim roditeljima da patim od „sindroma neprihvaćanja stvarnosti“. Normalni ljudi koji se u nekom trenutku zateknu u abnormalnoj situaciji – poput depresije, panike, itd. – ponekad koriste bolest kao alternativu životu. Drugim riječima, izabiru biti bolesni zato što je biti „normalan“ težak posao. Moji roditelji saslušali su njegove savjete i nikad me više nisu poslali na psihijatriju.
Otada više nisam mogao tražiti utjehu u ludilu. Morao sam sâm lizati svoje rane, gubiti svoje bitke ili ih dobivati, napustiti svoj nemogući san i raditi u uredima, sve dok jednog dana nisam sve napustio po ne znam koji put i otišao na hodočašće u Santiago de Compostelou. Ondje sam shvatio da više ne mogu nijekati svoju sudbinu da budem „umjetnik“, što je u mom slučaju značilo biti pisac. Stoga sam s 38 godina odlučio napisati prvu knjigu i odvažio se na bitku koje sam se uvijek podsvjesno užasavao: odlučio sam boriti se za svoj san.
Pronašao sam izdavača i ta me prva knjiga (Hodočašće – o mojem iskustvu na putu prema Santiagu) odvela do Alkemičara, koji je doveo do drugih knjiga, a to me dovelo do prijevoda, predavanja i konferencija širom svijeta. Iako sam neprestano odgađao svoj san, shvatio sam tada da to više ne mogu i da univerzum uvijek stoji na strani onih koji se bore za ono što žele.
Nakon iscrpljujuće promotivne turneje koja je obuhvaćala tri kontinenta, 1997. počeo sam primjećivati nešto vrlo čudno. Činilo se je da je ono što sam želio onog dana kad sam uništio svoju sobu bilo nešto što su i mnogi drugi željeli. Ljudi su radije birali živjeti u golemoj psihijatrijskoj ustanovi i pobožno slijediti bogzna čija pravila, nego se boriti da budu drugačiji. Na letu za Tokio, u novinama sam pročitao sljedeće:
„Prema kanadskoj statistici: 40 % ljudi između 15 i 34 godine, 33 % ljudi između 35 i 55 godina i 20 % ljudi između 55 i 64 godine već su imali neki oblik psihičke bolesti. Smatra se da jedan od pet pojedinaca boluje od neke vrste psihičkog poremećaja.“
Pomislio sam: Kanada nikad nije bila pod vojnom diktaturom, smatra se jednom od zemalja s najboljom kvalitetom života, zašto onda ondje ima toliko ljudi koji pate od psihičkih bolesti i poremećaja? Zašto nisu u psihijatrijskim ustanovama?
To me pitanje dovelo do drugog: što je zapravo ludilo?
Pronašao sam odgovor na oba pitanja. Prvo, ljudi nisu u bolnicama jer su i dalje društveno produktivni. Ako ste u stanju doći na posao u 9 ujutro i ostati tamo do 5 popodne, društvo vas ne smatra bolesnima. Nije važno ako od 5:01 do 8:59 katatonično sjedite pred televizorom, ako se utapate u najperverznijim seksualnim fantazijama na internetu, ako buljite u zid, krivite svijet za sve i općenito se osjećate iskorišteno, ako se bojite izaći na ulicu, ako ste opsjednuti čistoćom ili nečistoćom, ako patite od depresije ili kompulzivno plačete. Sve dok možete doći na posao i odraditi svoje, niste prijetnja. Prijetnja ste samo kad vam kap prelije čašu, pa izađete na ulicu sa strojnicom, poput lika iz dječjeg crtića, i pobijete petnaestero djece kako biste upozorili svijet na poguban utjecaj Toma i Jerryja. Dok to ne učinite, smatra vas se normalnima.
A ludilo? Ludilo je nemogućnost komuniciranja.
Između normalnosti i ludila, koji su zapravo ista stvar, postoji prijelazni stadij: zove se „biti drugačiji“. A ljude je sve više strašilo „biti drugačiji“. U Japanu, nakon dugog promišljanja o statistikama koje sam pročitao, odlučio sam napisati knjigu utemeljenu na vlastitim iskustvima. Napisao sam roman Veronika je odlučila umrijeti u trećem licu, oslanjajući se na svoju žensku stranu, zato što sam znao da najvažnije nije bilo to što sam osobno boravio u psihijatrijskim ustanovama, već to da pišem o rizicima kojima se izlažemo kad smo drugačiji, a opet i našem užasavanju od toga da budemo kao i svi drugi. Kad sam završio knjigu, otišao sam razgovarati s ocem. Nakon teškog razdoblja moje adolescencije i rane mladosti, roditelji sebi nikad nisu oprostili ono što su učinili. Uvijek sam im govorio da to zapravo nije bilo tako loše i da je zatvor (u koji su me triput zatvarali iz političkih razloga) ostavio mnogo dublje ožiljke, ali roditelji su odbili povjerovati u to i proveli su ostatak svojih života osjećajući krivnju.
„Napisao sam knjigu o psihijatrijskoj ustanovi“, rekao sam svojem 85-godišnjem ocu. „To je izmišljena priča, ali na nekoliko stranica progovaram ja, o sebi. To znači da izlazim u javnost i govorim o vremenu koje sam proveo u psihijatrijskim bolnicama.“
Moj me otac pogledao u oči i upitao me: „Jesi li siguran da ti to neće naškoditi?“
„Da, siguran sam.“
„Onda samo naprijed. Umoran sam od tajni.“
Roman Veronikaje odlučila umrijeti objavljen je u Brazilu u kolovozu 1994. Do rujna sam primio 1200 e-mailova i pisama u kojima su ljudi opisivali slična iskustva. O nekima od tema koje sam dotaknuo u knjizi – depresija, napadaji panike, samoubojstvo – raspravljalo se na seminaru u listopadu koji je imao nacionalni odjek. Senator Eduardo Suplicy 22. siječnja 1999. pročitao je odlomke moje knjige drugim senatorima i uspio progurati zakon, na čemu su neki u brazilskom Kongresu bezuspješno radili već deset godina: zakon koji je zabranjivao neosnovan prijem u psihijatrijsku bolnicu.
Zahvaljujemo izdavačkoj kući V.B.Z. na ustupljenom zapisu Paula Coelha. Tekst je prvotno objavljen u magazinu Sensa za lipanj 2022.