Čujem neki tupi zvuk u prizemlju i zvončiće koji najavljuju njezin dolazak. Dolazi direktno s posla i zadihana je. Užurbano skida šal i sunčane naočale, ostavlja na pult tamnoljubičasti džemper i dodaje kako jedva čeka ljeto pa da može samo istrčati iz kuće bez tisuću slojeva odjeće na sebi.
Penjemo se na kat dok pomišljam kako je to jedan od ključnih koraka u iscjeljujućem procesu. Iako može zvučati kao klišej, nekada se cijela „ljekovita peripetija” može, barem u početnom stadiju zacjeljivanja, sagledati na ovaj način: skinuti sa sebe jedan po jedan sloj onoga što nam suštinski ne pripada, pažljivo i s ljubavlju, kao kad nam je majka u djetinjstvu skidala flaster s ozlijeđenih koljena. Poljubiti, gdje boli. Zastati i strpljivo učiniti ono za što je duša spremna. U sigurnom zajedničkom prostoru i atmosferi podrške prepoznati kakvo se blago krije ispod tih slojeva. Ili, kako je Michelangelo rekao, s Davida je samo trebalo sklesati višak materijala na pojedinim mjestima kako bi izronila njegova figura - već skladna i cijela.
A. je bila neobično ozbiljna i ambiciozna za svoje godine. Bila je tek na početku karijere, ali je i glasom i stasom ostavljala dojam 40-godišnjakinje. Plijenila je pozornost iznenađujućom intelektualnom zrelošću i snažnim umom, toliko snažnim da je od prvog susreta otvoreno govorila o kompleksnoj obiteljskoj dinamici koju je prethodno samostalno istraživala dugi niz godina.
Sjeda nasuprot meni. Duboko dišemo i nastojimo se uzemljiti. Često mijenja položaj i nastavlja se nervozno smješkati. Osjećam njezinu užurbanost i pomno pratim disanje, sitne pokrete i raspoloženje koje se vjerno odražava u položaju tijela. Vidim da postaje sve prisutnija. Nema suvišnih pokreta, nema paravana osmijeha. Čini mi se da dopušta sebi, možda prvi put danas iako su kasni poslijepodnevni sati, da samo bude: da napokon „pusti sebe na miru“. Da započne iscjeljujući razgovor u kojem stari strah gubi snagu kada se izgovori, podijeli, konkretizira. Kao postavljanje stabilnog temelja kojem će se po potrebi vraćati kada nasluti da sumnja ili nestrpljenje narušavaju odlučnost. Kao dodatni koračić na putu prema slobodi.
Izvan iluzija (ne)važnosti i hitnosti
Iako je svaki susret s njom bio intelektualno stimulativan, ulagala sam priličan napor da je zainteresiram za kontakt s tijelom – uporno ga je izbjegavala prenaglašenom intelektualizacijom. A upravo je taj kontakt bio neophodna poluga uzemljenja svjesnosti umjesto neodređenog lutanja svijetom ideja. Bila je to hrabra, mlada žena, uspješna i pretežno u muškoj energiji – žena od akcije. Nije navikla na razdoblja tišine i mirovanja, uvijek obuzeta razmišljanjem o sljedećem potezu. Tako je i živjela: gust raspored, dobro organiziran, bez kompromisa i praznog hoda – postizanje vrhunskih rezultata čemu god da se posveti.
Međutim, ispod fasade profesionalnog uspjeha tinjalo je unutarnje nezadovoljstvo. Sve su je češće morile misli o ispraznosti osobnih postignuća usprkos brojnim hvalospjevima okoline. Možda nije imala s kim proslaviti svoje uspjehe; možda se nije htjela izložiti pogledima drugih zbog straha od potencijalnog pada; možda jednostavno nije naučila dijeliti život kroz iskustvo uzajamnosti i zajedništva.
Mislila je da joj sve to ne smeta. U malom je prstu držala mnogo mudrih teorija, tehnika za poboljšanje života, alata samopomoći. No puka teorija nikoga još nije iscijelila i ovo je bio još jedan eklatantan primjer. Dok je oštar intelekt uporno racionalizirao vlastitu nevolju, uvjeravala je sebe da je tako morala živjeti i da nema ničeg strašnog u tome. No njezin dolazak na terapiju to je demantirao. Ako ništa drugo, srce je tijelu govorilo drugačije. Bilo je kruto i napeto, baš kao i unutarnje prinude; govorila mi je da je ne sluša i da ga više ne osjeća. Vjerovala je da nešto nedostaje, da je mali, ali tako važan dio njezina života gotovo trajno okrnjen. Naslućivala je da je dobar dio njezinih nastojanja bio nesvjestan i krajnje neuspješan pokušaj popravka. No kako joj takav životni projekt nije pošao za rukom, zaključila je da ne vrijedi: ne vrijedi truditi se, ne vrijedi iznova pokušavati, ne vrijedi objašnjavati nešto što nije podložno promjeni, ne vrijedim - jednostavno ne vrijedim. Od svih potencijalnih objašnjenja ovo je bilo najbolnije. Od svih mogućih puteva, ovaj je bio najopasniji.
Svete obiteljske tajne
Usprkos shvaćanju da je stare životne staze nikamo ne vode, bila je neobično lojalna idealizaciji obiteljskih stremljenja postizanju nesvakidašnjih ciljeva. Prekomjernim vrednovanjem tuđih kvaliteta zanemarivala je vlastiti potencijal; način na koji je promatrala roditeljske i druge važne figure u okruženju bio je samo stari percepcijski model koji ju je lišavao vlastite individualnosti – model koji pripada repertoaru ljudskog iskustva iz ranog životnog razdoblja.
Takva je defenzivna idealizacija, u tom smislu, mogla služiti kao neophodna zaštita od bolnih sjećanja i osjećanja. Ipak, odrasloj osobi slijepa privrženost ustajalim disfunkcionalnim obrascima kao „svetim obiteljskim tajnama”, koje se iz generacije u generaciju dosljedno i neprekidno održavaju, s vremenom postaje ozbiljna prepreka na putu samoostvarenja.
Zanimljivo je kako nas obrambene strategije štite od boli, a istodobno zaklanjaju istinu; kako iluzorne pretpostavke zamagljuju pravi doživljaj sebstva.
Shvativši da smo na terapijskom raskrižju bogatom razvojnim potencijalom, pozvala sam je na reflektivnu pauzu kako bi stupila u neposredan kontakt sa svojom urođenom vrijednošću. Tako bi se mogao razmrsiti korijen njezine teme i posljedičnih dilema s kojima se tako dugo i snažno identificirala. Pomak se ogledao u neprikosnovenoj spoznaji da je njezini (ne)uspjesi ni na koji način ne određuju; da je svaka sumnja u osobnu vrijednost krajnje neosnovana, ali to je ono što su joj tijekom života demonstrirali važni drugi; da je kronično preispitivanje „samo” eho stare retorike kojom su je dugi niz godina hranili te i dalje u pozadini odzvanja; da joj, baš kao i u slučaju Michelangelova Davida, osim povremenog poliranja, nisu potrebne nikakve korektivne intervencije. Da može sama sebi pružiti sve što joj je potrebno, uključujući i vlastito priznanje koje će je pravodobno spriječiti da sklizne u staru emocionalnu dinamiku. Jer ništa, stvarno ništa ne govori o njezinoj istinskoj vrijednosti.
Prepoznala sam rezigniranost i osuđujući glas starog perfekcionista kojeg je vječno nosila na ramenima, ali i veliki percepcijski pomak u načinu na koji je doživljavala sebe. Uspijevala ga je odobrovoljiti, popustiti svoje uzde jednom kada uvaži njegove zaštitničke namjere; sve joj je lakše polazilo za rukom prepoznati i zaista osjetiti infantilne impulse i emocionalne sile koje upravljaju zastarjelim odlukama. Više od svega, bila je voljna da se polako, ali sigurno oprosti od usvojenih uvjerenja i tuđih vrijednosti te da, napokon, oda priznanje (ne)spretnim protektivnim strategijama prerušenim u prkosne dijelove ličnosti.
Jednako tako, učila je valorizirati i ustupiti mjesto onom mudrom, zrelom, unutarnjem Odraslom koji uvijek teži redu, smislu i integritetu, odnosno psihičkoj cjelovitosti; koji se ističe autentičnošću i autonomijom dok dostojanstveno podjednako odgovara i na sreću i na nesreću – svjestan da zaslužuje biti viđen, shvaćen i voljen.
Sloboda kao stanje svijesti
Kako jedan moj učitelj kaže, to su taj teški kaput, vuneni šal i par rukavica koje nesvjesno nosimo kroz život. Zimi će nas spasiti od ozeblina i omogućiti da se krećemo usprkos hladnoći, ali nastavimo li ih nositi i ljeti, počet ćemo proklinjati sunce i zaključiti da je život na ovom planetu nemoguć.
Spomenute slojeve samozaštite navukli smo na sebe u situacijama rizičnima za naš psihološki život: tijekom duge i hladne emotivne zime dok još nismo ni znali da hodamo. Danas ih rijetko prepoznajemo, iako se svakodnevno preznojavamo. Da stvar bude interesantnija, stari kaput je obično vidljiv svima – osim nama samima.
Slobodan život u takvim se okolnostima zbilja čini kao nemoguća misija; delikatan zadatak odricanja od nečega što nas guši, na što smo se tijekom godina naviknuli. Nešto što je sraslo s našim identitetom i postalo druga koža. Na meni je bilo da se spustim u vlastito biće i da je s tog mjesta samo podsjetim da u svakom trenutku može izabrati da se vrati kući – sebi, svojoj esenciji. Da nismo ovdje da nešto ostvarimo ili nekamo stignemo, nego da jednostavno istražujemo i otkrivamo, da plovimo umjesto da plutamo, da poklonimo pažnju onom što je već tu. I posljednje, ali ne i manje važno, da uživamo. Bilo je dirljivo svjedočiti njezinoj ranjivosti. Svaki put bi me obasjao veličanstveni prizor novostečene slobode. Slobode kao dubokog mira. Slobode kao stanja svijesti.
Sloj po sloj, iz susreta u susret, više nije htjela trgovati svojom vrijednošću. Sve češće se usuđivala otpustiti stare kočnice, uviđajući da su silni uspjesi bili pokušaj rekonstrukcije pukotina u doživljaju vlastite vrijednosti, metafora za pažnju koja joj je svojedobno bila uskraćena.
Nakon izvjesnog vremena i ostvarenja inicijalne terapijske namjere, ohrabrila sam je da u zakazano vrijeme nastavi susrete sa samom sobom. Imala je sve što joj je potrebno i bila spremna pružiti sebi sve čega je željna. Da bude sebi nježna majka i strpljivi otac. Da povremeno zatraži podršku i da se sjeti da je toga vrijedna. Da dopusti sebi da prihvati vlastitu ljubav koja je tako snažno galopirala u njoj. Tako bi se, suprotno „onome što je kao automatski obrambeni mehanizam djeteta postalo fiksirani obrazac osobnosti”, stekli povoljni uvjeti da se ukorijeni u svom odraslom sebstvu.
Nije to neki grandiozni zadatak, samo tihi zavjet biću kojem smo se obećali na vjernost – čak iako se toga ne sjećamo, kojem smo se obvezali na ljubaznost čak i kada nas svakodnevica u tome demantira. Ne nametnuta dužnost, nego svjestan izbor slobode.
Jer ljubav jest naša esencija. Ljubav je jezik vitalnosti. Ljubav je prečica do doma unutarnjeg bića. Iskrena ljubav oslobađa.
Istinska ljubav iscjeljuje.
*Zbog zaštite privatnosti identitet klijenata djelomično je promijenjen i dijelovi terapijske razmjene izostavljeni.