Vjerujem da sam snažna, samostalna i neovisna žena, ali u posljednje se vrijeme, kada uđem u vezu, pretvaram u potrebitu, nesigurnu i ovisnu osobu. Korak po korak pokušavam rasplesti klupko svojih problema i shvatiti što se nalazi u srži, a nedavno je članak o tzv. majčinoj rani, na koji sam slučajno naišla na internetu, pobudio moje zanimanje. Prema njemu, ova se emocionalna, neiscijeljena bol, rana ili trauma prenosi nesvjesnim psihološkim obrascima po ženskoj liniji. To je rana moje majke usađena u mene, kroz ranu njezine majke, i ranu majke njezine majke, i majke njezine majke.
Moja je majka odrasla s majkom koju je odgojila baka. Nije imala majku da joj pruži ljubav kakvu djeca traže. Svoju je kćer, odnosno moju majku, odgojila jednako, u hladnom i emocionalno nedostupnom stilu. Ono malo ljubavi koju je imala pružila je prvorođenoj kćeri pa se moja majka, mlađe dijete, uvijek morala boriti za njezinu naklonost. Zbog toga je odrasla u uvjerenju da nije dovoljno lijepa, pametna, sposobna ni vrijedna ljubavi. „Ta su me limitirajuća uvjerenja obilježila za cijeli život“, rekla mi je mama. „Zbog toga sam cijeli život bila željna ljubavi, pažnje, nastojala svima ugoditi, u partnerskim odnosima pristajala na kompromise koje nisam trebala.“
Obećala je sama sebi da tako neće odgojiti svoju kćer jedinicu, ali koliko god se trudila ne slijediti majčine stope i koliko god su nas ljudi izvana vidjeli kao „Gilmorice“, njezini nesvjesni psihološki obrasci uradili su to „umjesto“ nje. Možda zbog odsutnosti oca, ja sam od malih nogu preuzela svojevrsnu ulogu „majke“. Zbog toga sam vrlo teško otvoreno progovarala o svojim osjećajima, nisam otkrivala svoje potrebe i želje, ni svoje autentično „ja“. Nisam je htjela opterećivati svojim problemima jer sam znala da već ima dovoljno svojih. To je bilo „vrlo odraslo“ od mene, ali ne bez reperkusija.
Tapšala sam samu sebe jer sam mislila da sam se uspjela „preodgojiti“ i da sam izrasla u ženu koja je potpuno drugačija od moje majke. A onda sam u kasnim 30-ima shvatila da sam se prema svom bivšem partneru ponašala jednako kao prema njoj – majčinski. Prekidom te desetogodišnje veze pretvorila sam se u potrebitu ženu koja ne može živjeti bez partnera. Ni ja nisam mogla pobjeći od matrilinearnih, nesvjesno utisnutih obrazaca ponašanja, posebno kada su u pitanju odnosi s partnerima.
Čitajući članak o majčinoj rani sa savjetima psihologa Timothyja J. Legaga prepoznala sam se u mnogim argumentima:
• Vaša majka nije bila uz vas na emocionalnom nivou.
• Nerado ste se obraćali majci za utjehu ili sigurnost.
• Sumnjali ste da imate majčino odobrenje pa ste uvijek pokušavali biti savršeni.
• Osjećali ste nervozu i strah u blizini svoje majke.
• Vaša je majka očekivala da se o njoj brinete fizički ili emocionalno.
„Ako stavke s ovog popisa rezoniraju s vama, moguće je da u sebi nosite majčinu ranu“, stajalo je u članku, uz dodatak da ti negativni osjećaji mogu dovesti do niskog samopouzdanja, nedostataka emocionalne samosvjesnosti, nemogućnosti reguliranja vlastitih emocija i samosmirivanja, manjka vjere u sebe te osjećaja da vam topli i njegujući odnosi nisu nadohvat ruke. Pogođeno, pogođeno, pogođeno! Ovo je bio kao hladan tuš. Znala sam da je to put koji trebam slijediti želim li se pokušati iscijeliti i promijeniti te sam se susrela s Tihanom Ilić, tjelesno orijentiranom psihoterapeutkinjom.
„Uloga i zadaća majke jest da se brine o djetetu, pa i zaštiti nježne dječje osjećaje. Nikako nije zadatak djeteta da se trajno brine o majci. Kada se to događa prečesto, dijete ostane zarobljeno u stalnoj brizi i oteto mu je djetinjstvo“, rekla mi je zagrebačka psihoterapeutkinja, a njezine riječi „pogodile“ su me do suza.
„Majka je ključna osoba u razvoju djeteta jer ono dolazi na svijet kao potpuno ovisno malo biće“, nastavlja terapeutkinja i suosnivačica centra Snaga namjere. „Kako je u majčinoj maternici bilo jedno s majkom, ta se prvotna jednota za dijete nastavlja još jedno razdoblja. Drugim riječima, dijete nema osjećaj sebe kao odvojenog bića nego se doživljava kao jedno s majkom i svojim okruženjem. Zato je iznimno važna majčina ugođenost (eng. attunement) prema djetetu i njegovim potrebama, posebno u ranom razdoblju.“
Drugim riječima, ako majka nije „dovoljno dobra“ (jer savršeno ne postoji), odnosno ako i sama nosi majčinu ranu, ona jednostavno ne zna pružiti djetetu sve što ono treba kako bi razvilo sve svoje potencijale. Primjerice, ako majka kao dijete nije primila ljubav, prisutni dodir, nježnost, prihvaćanje i osjećaj sigurnosti, neće to moći prenijeti ni svojoj kćeri. „Jednostavno, njezin sustav to ne prepoznaje“, kaže Tomislav Kuljiš, osnivač IPD Centra i Integralne tjelesne psihoterapije. „Majčina psiha i neurofiziologija je tako posložena - ona ne zna drugačije i ne može funkcionirati drugačije - i time utječe ne djetetovu neurobiologiju; mijenja je i to dijete, kao odrasla osoba, zbog toga drukčije vidi i doživljava svijet, drugačije se osjeća u njemu i drugačije funkcionira. Konačno, to dijete svjesno i nesvjesno ponavlja isto u svojim romantičnim odnosima i odgoju svoje djece.“
Broj uzroka majčine rane vjerojatno je jednak broju majki na svijetu. Patrijarhalan odgoj, siromaštvo, rat, diskriminacija, psihičke, seksualne i fizičke traume, psihijatrijske dijagnoze... mogu biti samo dio razloga. Terapeutkinja Ilić kaže da se bilo koji razlog koji majku dovodi u stanje u kojem nije emocionalno i psihički stabilna, reflektira na njezin odnos s djetetom i na razvoj djeteta, odnosno stvara majčinu ranu.
„Moja je majka doživjela šok dok je mene nosila u maternici - tata je bio uhapšen kao politički zatvorenik, mučen i zamalo ubijen. U situaciji moje majke uparile su se ranorazvojna trauma i šok u njezinoj 22 godini. Budući da je to trajalo oko tri godine, njezino stanje straha, tuge i očaja ugradilo se u moj živčani sustav i dugo je uvelike oblikovalo moje obrambene mehanizme. Dugo sam mijenjala svoje obrasce i duboko ukorijenjena iskrivljena uvjerenja da je 'voljeti muškarca tuga'“, prisjeća se terapeutkinja.
Odnos koji imamo s našim majkama u djetinjstvu, kao i limitirana i iskrivljena uvjerenja koja nosimo, često diktiraju naše romantične odnose kada smo stariji – bili mi svjesni toga ili ne. Prema psihološkoj teoriji vezivanja, obrazlaže Kuljiš, majčina rana podrazumijeva da je u ranoj dobi izostalo sigurno vezivanje majke i kćeri zbog čega dijete ima velike predispozicije da bude slabije funkcionalno u društvu, odnosno u romantičnim odnosima. „Takve žene nose su u sebi neki oblik nesigurne privrženosti pa u romantičnim odnosima mogu biti: odbijajuće (nesposobne za ostvarivanje bliskih kontakata unatoč velikoj želji za tim), potrebite (silno navezane uz partnera) i/li dezorganizirane (nesposobne za održavanje trajnih odnosa).“
Mnogo je znakova, tj. disfunkcionalnih mehanizama kojima te žene napuštaju svoju autentičnost te poriču svoju moć i potencijal. „Žene s majčinom ranom negiraju ili ignoriraju vlastite potrebe, posežu za sekundarnim užicima (droga, hrana, alkohol, radoholizam, seksoholizam, pretjerano vježbanje, perfekcionizam) koji nikada ne mogu zadovoljiti njezine primarne potrebe: osjećaj sigurnosti, prihvaćanja, ljubavi, razumijevanja, unutarnjeg mira itd. Takve žene teško postavljaju i prepoznaju vlastite granice; ne znaju kada je vrijeme za prekid, kad netko manipulira s njima, što uopće trebaju, moraju li sve prihvatiti... Ili, s druge strane, postavljaju prečvrste granice i ne dopuštaju nikome preblizu ad ne bi bile povrijeđene“, navodi Ilić.
Ponekad mi se čini da se prepoznajem u svemu pomalo, kažem psihoterapeutkinji. „Ako vas je majka koristila kao emocionalnu podršku u djetinjstvu, onda ste morali brzo odrasti“, odgovara mi. „Ako ste zaista tako rano preuzeli emocionalnu podršku za svoju majku, mogli ste stvoriti obrazac ponašanja da ste alergični na ljude koji su izuzetno emocionalno potrebiti ili da ste većinu vremena uvučeni u odnose s drugima kojima pomažete. U vašem slučaju, nije neobično da vrlo lako upadate u odnose s onima koji su potrebiti na sličan način. To je zato što dio vas vjeruje da tako zaslužujete ljubav i prihvaćanje. Ali taj iskrivljeni obrazac ostavlja vas ispražnjenima i nezadovoljnima.“
Ovakve je analize ponekad teško „prožvakati“ pa automatski možemo poželjeti okriviti svoju majku za naše probleme s partnerima, pa i baku, ili prabaku... Umjesto toga, savjetuje terapeut Integralne tjelesne terapije, pokušajte preuzeti odgovornost za svoje ponašanje. „U cijelom članku navodimo mamu kao izvor problema, ali pojam majčine rane naglašava kako je majka zapravo povrijeđena osoba i nije kriva zbog toga. Baš zato što je majka ranjena ne može djetetu dati ono što treba ili mu pak daje ono što dijete ne treba, ali ona sama treba. Po tome je majka izvor problema, ali sama nije kriva što je takva.“
Zbog te se dubinske problematike majčina rana teško može riješiti na kognitivno-bihevioralnom nivou, odnosno razgovorom sa psihologom. „Ova problematika je na razini nesvjesnog, ali promjena je moguća. Pomoći mogu duboke psihoterapije kao što je tjelesna psihoterapija, a možete probati i gestalt, kibernetiku i sistemsku terapiju, čak i NLP i autogeni trening“, navodi Kuljiš ističući da odaberete onu metodu za koju ste u tom trenutku spremi.
Da biste izliječili majčinu ranu, potrebno je stvoriti novi odnos sa sobom – onaj koji se ne temelji na tome što društvo očekuje od vas ili onome što vaša majka očekuje od vas. Zacjeljivanje majčine rane znači sazreti i preuzeti svoju moć kao zrela, odrasla osoba. Na vama je da pokušate prekinuti začarani krug i zacijeliti svoju ranu jer vi ste jedina koja nešto može promijeniti kako biste ostvarili bolje partnerske odnose, kako bi vaša i djeca vaše djece bila drugačija, ali i kako biste ostvarili bolji odnos sa svojom majkom. Dubinski rad na sebi omogućuje da bez srama zagrlite cijelu sebe onakvu kakva jeste. Ja polako učim teoriju prenijeti u praksu. Učim da sam sama svoj izvor ljubavi i sreće te da je samo moja odgovornost zadovoljiti vlastite potrebe.
.png)
.png)
