BLAGOSLOVI I TAMNA STRANA DUHOVNE TRANSFORMACIJE: Što zapravo podrazumijeva duhovni razvoj

Duhovni bypass – korištenje duhovnih koncepata u svrhu izbjegavanja ili represije životnih poteškoća. John Welwood, klinički psiholog, istaknuti psihoterapeut, budistički učitelj i tvorac termina „duhovno zaobilaženje“, definira ovaj pojam kao „tendenciju korištenja duhovnih ideja i praksi da bi se zaobišlo ili izbjeglo suočavanje s neriješenim emocionalnim problemima, psihičkim ranama i nedovršenim razvojnim zadacima“.

Isto tako, gotovo je nemoguće predvidjeti načine na koje suočavanje s određenim nevoljama može probuditi i jačati pojedinca. Bez obzira na to što je proteklo svjetsko iskustvo donijelo ili odnijelo, ne može se negirati ljudski potencijal – naša sposobnost da se suočimo s poteškoćama i prevladamo ih, unatoč ili upravo zahvaljujući njima.

Iako prisjećanje na poznate razloge u prvi mah može zvučati pesimistično, treba imenovati velike stvari što su oblikovale naše proteklo iskustvo – baš kao i one unutarnje snage koje mogu promijeniti taj tok. Bolje rečeno, prethodnih mjeseci imali smo priliku iz prvih redova promatrati urušavanje jednog poretka – rastapanje dominantnog kulturnog konstrukta i slom globalnog sustava kao simptome jedne duboke i moćne kolektivne krize. Krize koja nas zaista može katapultirati u novu orbitu svjesnosti. Krize koja, polako i sigurno, može iznjedriti jedan novi poredak.

Blagoslovi i prokletstva duhovnog puta

Takve krize uključuju i popratne teškoće duhovnog rasta i opisuju proces „psihološkog odgajanja sebe“. Razmišljanja o toj temi prati početno pitanje: koliko je štetno romantiziranje terapijskog procesa, koliko je rizična idealizacija duhovnog puta? Tko je uopće „plasirao“ ideju da stvari moraju biti lagane i ugodne? I upućuje li to, kako mnogi kolege sugeriraju, samo na infantilnost pojedinca / društva ili tu ima još nešto?

U takvim kolektivnim odnosima koji se, iza scene, naziru već desetke godina, ne iznenađuje da su na Zapad pristigla mnoga učenja koja su, zahvaljujući mnogim ljudima željnima slobode, ali i zaslugom vrhunskog marketinga, dostigla nevjerojatnu popularnost. Mnogi njihovi zagovornici preko noći su se transformirali u urbane gurue čije su biografije, uglavnom nakon kratke slave, obilježili brojni skandali. A kako bi i bilo drugačije?

Daleko od svog izvornog poretka, duge meditativne tradicije skupljene su u korice džepnih priručnika; bogate duhovne prakse plasirane su kao proizvod koji u nekoliko jednostavnih koraka obećava lepršavu sreću. Da stvar bude paradoksalnija, njihova zavodljivost je očita: u nekom trenutku svi smo se u izvjesnoj mjeri upecali na to. Sve je to dio popularne ideologije i medijskih trikova kojima smo gotovo konstantno bili izloženi.

Duhovni materijalizam

Umjesto iskrenih zagrljaja za postupnu izgradnju ljudskog karaktera, njegovanja određenih vrijednosti i aktivnog vježbanja vrlina, komercijalizacija duhovnih praksi ogledala se u njihovom svođenju na alate za ostvarivanje većinom materijalnih ciljeva. Naime, konzumeristička logika i poduzetnički duh, kao i sveprisutne tradicije neoliberalne kulture, pronašli su svoj put i u takozvani svijet duhovnosti. Ritam zapadne civilizacije pulsirao je kao era prosperiteta uz krilaticu da pojedinac može ostvariti sve što zamisli. Ova, tako tužno izobličena polazna pretpostavka našeg života ponovno je bila u ulozi profita. Njoj su bili najpodložniji članovi našeg društva koji su, čini se, olako ukazali povjerenje lažnim obećanjima jednog snažnog stroja za stvaranje profita: u takvoj društvenoj klimi gotovo je nemoguće izbjeći posljedice po psihičko zdravlje ljudi koji, u nedostatku jasnih kriterija ili prethodnog iskustva, olako nasjedaju na zvučne parole i bombastična obećanja.

Kako je sve počelo?

Stari spisi predlažu razne psihičke moći: od jednostavnijih – poput elokvencije u govoru, jasnoće u razmišljanju i harmonije u odnosima do nešto apstraktnijih – sposobnosti opažanja mikroskopskog svijeta i kvantnog carstva te potpunog razumijevanja jezika svih bića i dugovječnosti. Neke od njih zvuče nedostižno, neke krajnje egzotično, a mnogima svi (ne)svjesno težimo – poput slobode od fizičkih ili psihičkih nevolja ili stanja dubokog mira – neovisno o promjenjivim okolnostima života. Iako mnogi prkose uobičajenom shvaćanju prirode života i stvarnosti, neki duhovni darovi, kroz prošlost prikazani kao paranormalni fenomeni, većini su ljudi vrlo poznati, poput telepatije (razmjene misli bez neposredne, verbalne komunikacije) i empatije (razumijevanje subjektivnog doživljaja druge osobe, suosjećanje s njezinim emocionalnim svijetom).

Iako će se većina ljudi složiti da je mogućnost ekspanzivnog razmišljanja i visokog stupnja jasnoće dostupna svima, moderni način življenja u velikoj mjeri onemogućuje suglasje čovjeka i prirode, a samim time narušava i unutarnju ravnotežu koja je temelj svake psihičke moći.

Materijalizacija mašte

Istini za volju, suprotno ustaljenom mišljenju koje sugerira da je riječ o nadljudskoj sposobnosti, to su prirodni darovi što se mogu razviti predanim trudom. Jedan od njih je čuveni sankalpa siddhi ili mogućnost prizemljenja naše mašte, poznat kao i manifestacija ili mogućnost promjene stvarnosti inzistiranjem na pozitivnom razmišljanju. No dobra stara „kvaka“ glasi: sve se može upotrijebiti ili zloupotrijebiti. Preneseno na područje moderne kulture – poboljšanje kvalitete života počelo je poprimati novo ruho: izjednačavanje sa svojevrsnom manipulacijom stvarnosti.

Iako je riječ o konceptima koji vrve raznolikošću potencijalnih značenja, tu tendenciju možemo bolje razumjeti ako joj pristupimo iz perspektive ljudskih potreba, odnosno psihičkih centara (čakri). Naime, kada svijest na svom duhovnom putu zastane na nivou trećeg energetskog centra, u nedostatku iskustvene spoznaje svoje istinske snage, pojedinac će pokušati pronaći njezinu zamjenu te demonstrirati nestvarnu moć kroz razne oblike kontrole. To nekada može biti (devijantan) oblik ponašanja prema drugima, no često je posrijedi manipulacija samog sebe putem zanemarivanja autentičnih potreba. Ova tendencija također se pojavljuje iz želje za određenom promjenom stvarnosti – namjerom da se suzbije (nepoželjno), odnosno naglasi (poželjno); da se nametne vlastito htijenje. O čemu god je riječ, spomenuto nastojanje nije povod za osudu, nego za istinsko suosjećanje – razumijevanjem da je riječ o neizbježnoj fazi duhovnog putovanja. Fazi koja ima i svoje slatke i gorke plodove, ali koju je, radi daljnjeg psihičkog rasta, važno prerasti.

Problematični aspekt ove ideologije ogleda se u poklanjanju pažnje promjeni izvanjskog svijeta, umjesto direktne spoznaje unutarnjeg svijeta; zanemarivanju neugodnih emocionalnih iskustava i inzistiranju na ugodnom životnom tonu, kao i pridavanju prevelike važnosti psihičkoj obradi stvarnosti – koja je samo jedna dimenzija ljudskog života. Dugoročno gledano, minimizacija cijelog emocionalnog spektra nije put do pozitivnijeg životnog stanja, nego do svojevrsnog otuđenja. Bit ću slobodna parafrazirati riječi jednog velikog učitelja – potiskivanje neugodnih misli nije put u sretan život, nego prečica do duševne bolnice.

Uvažavanje cjelokupne palete psihički-emocionalne stvarnosti preduvjet je zdravlja.