Trauma je nevidljiva sila koja nas tjera da trčimo uokolo, nemirni, u potrazi za nekim nedostižnim ciljem. Uhvaćeni smo u razne nepotrebne aktivnosti, ovisnosti, prisile, distrakcije. Trauma nas navodi da pobjegnemo iz svojih tijela i zaglavimo u svojim umovima. Biti u tijelu je "opasno". Trauma sadašnji trenutak pretvara u neprijatelja.
Ako usporimo, ako stanemo, ako se odmorimo... Ako jednostavno ne radimo ništa... onda ćemo se morati suočiti sami sa sobom. Sa svojim zakopanim osjećajima. Sa svim potisnutim stvarima od kojih smo bježali. S prljavštinom, samoćom, bolom i prazninom. A to se čini tako "opasnim".
Trauma kaže: "Bježi!"
Trauma kaže: “Nemoj stati! Nije sigurno!”
Dakle, možemo započeti tako što ćemo sami sebi dokazati da je sigurno odmarati se. Da je sigurno biti miran i ne raditi ništa – makar samo na trenutak. Sigurno je misliti svoje misli i osjećati svoje emocije... i ne moramo ništa "popravljati".
Na taj način možemo početi - trenutak po trenutak - probavljati sve neprobavljene stvari u nama.
Ostanimo na trenutak s našom tugom. Budimo prisutni sa svojom radošću. Udahnimo tjeskobu umjesto da bježimo od nje. Istražimo svoju nelagodu umjesto da si odvraćamo pažnju od nje nepotrebnom hranom, pićem, čišćenjem, kupnjom, internetom, tjelovježbom, drogama, seksom, lažnom nadom...
Izazovimo glavni narativ u srcu traume: da je sadašnji trenutak opasan. Da je tijelo protiv nas. Da su osjećaji i misli opasni. Da je opasno stati. I da uvijek nešto moramo učiniti da bismo bili vrijedni, voljeni, cjeloviti.
Potrebna je hrabrost da se prestane trčati okolo. Potrebna je hrabrost da se prepustimo olujama života; dotaknuti unutarnju tamu beskrajnim svjetlom naše znatiželjne pažnje. Potrebna je hrabrost da se oslobodimo ovisnosti o budućnosti.
Budimo prisutni i dišimo s činjenicom da smo sigurni u vlastitom domu – u sebi.