Nick Cave umilio se publici i kritičarima svojim mračnim pjesmama s dubokom porukom, ali i imidžem najsličnijim propovjedniku koji ne postoji samo na pozornici. Naime, na svojoj web stranici Red Right Hand (nazvanoj po njegovoj istoimenoj pjesmi iz 1994. godine) ovaj australski glazbenik spremno odgovara obožavateljima na raznorazna pitanja, od svakodnevnih i blesavih do osobnih, političkih i duhovnih. Ne morate biti obožavatelj njegove glazbe da vas ne zaintrigiraju mudrosti koje otvoreno dijeli s ostatkom svijeta.
S obzirom na potresne događaje u njegovom životu, pri čemu prvenstveno mislimo na smrt dvojice sinova u razmaku od sedam godina, njegove poruke puno su dublje od uobičajene Q&A seanse s fanovima. Web stranica omogućuje Caveovim obožavateljima postavljanje otvorenih pitanja, na koja glazbenik odgovara na njemu svojstven način i potom ih objavljuje.
"Možete me pitati bilo što. Nema moderatora. Ovo će biti između vas i mene. Da vidimo što će se dogoditi. Puno ljubavi, Nick", stoji na web stranici kao poziv na otvorenu komunikaciju.
Dvoje obožavatelja nedavno su tako upitali Cavea u čemu pronalazi smisao života i bi li živio zauvijek kada bi mogao, a njegov odgovor donosimo u nastavku.
"Susie (Caveova supruga) je objesila sat s kukavicom u vrtu naše kuće u Londonu. Iza kuće nalazi se osnovna škola, zaklonjena visokim bršljanom pa a svaki dan čujemo dječju igru. Preko puta kuće nalazi se crkva. Crkva se stalno oglašava svojim zvonima. Trenutno se čini da se sve događa odjednom. Luda kukavica bilježi vrijeme — ku-ku! Ku-ku! Ku-ku!, djeca vrište u školskom dvorištu, a crkvena zvona zvone obećavajući vječni život. Sjedim ovdje sa svojom ženom, nas dvoje smještenih unutar ove kozmičke drame, ispijamo kavu, zaokupljeni našim odvojenim privremenim svjetovima - njezin je trenutno Instagram, a moj odgovor na vaša pitanja.
Pitali ste me bih li živio zauvijek da mogu, a moj odgovor mora biti ne. Ne bih jer, koliko vidim, smisao života je ugrađen unutar postavljenih uvjeta naše vlastite smrtnosti. 'Zauvijek' je neshvatljivo i krajnje besmisleno. Ne vjerujem da živimo bezveze, nego živimo svoje živote unutar poezije vlastitog kraja, unutar svog vremena i ograničenja, i samo iz tog razloga to činimo smisleno. Radimo, volimo, brinemo jedni za druge i patimo zajedno, znajući da ćemo jednog dana umrijeti. Djeca u školskom dvorištu strmoglavo trče prema punoljetnosti i vlastitom nestanku, a mi odrasli smo živi, dišući podsjetnici na to. Čovjek koji mi maše dok šeta psa ulicom će umrijeti, kao i ljudi koji ulaze u crkvu kada se oglase zvona, i prodavačica koja žuri na posao, i nadzornik parkinga i čistač ulica, svi će kad-tad umrijeti - oh, i vjeverica (ah, evo je), i ona će umrijeti (jao), i cvijeće, stabla koja se njišu i sama zemlja. Upravo zbog ove nepogodnosti, naše konačnosti, krećemo se sa samo nekoliko dragocjenih trenutaka kojima dajemo vrijednost ovom svijetu. Što možemo učiniti u vremenu koje nam je dano, koje nam već sada curi kroz prste? Kako ublažiti našu zajedničku nevolju koja nam se približava? Tu leži smisao života - u našem razvoju i našoj dobroj namjeri da u potpunosti ispunimo svoje dodijeljeno vrijeme.
I tako se kukavica prestaje oglašavati, a mala drvena ptica se povlači dok čeka sljedeći sat, djeca su se vratila u učionice, a crkvena zvona se utišavaju dok vjernici unutra kleče i mole se, a sunčeva svjetlost pada na profil moje supruge s nenadanom svrhom. Nesvjesna toga, ona skrola i skrola."