Kada vam se životni snovi koje ste tek počeli ostvarivati prekinu u 22. godini, a bolest koja ih je zaustavila postaje ono s čim liježete i budite se, ostaje malo prostora za – život. Sudbina je to koju je doživjela američka autorica Suleika Jaouad kada joj je dijagnosticiran teški oblik leukemije. Nakon postavljanja dijagnoze uslijedile su četiri godine bolničkog liječenja, ali i unutarnja borba s činjenicom da joj je život do daljnjeg stavljen na čekanje. Svoje strahove, previranja, gledanje smrti u oči i iskustvo kako je to kada vam nešto prekine dotadašnji život, pretočila je u kolumnu Life, Interrupted koju je pisala za New York Times.
Srećom, duge godine borbe s bolešću završile su ozdravljenjem, no tek se tada za Suleiku dogodilo nezamislivo – našla se potpuno izgubljena u situaciju u kojoj je mogla sve, ali praznina i besmisao koji je tada doživjela nisu joj dali da se pomakne s mjesta. Za nju je slijedilo novo ozdravljenje – krenula je na put SAD-om u društvo svoga psića kako bi izgradila nove životne parametre. Njezina knjiga Između dva kraljevstva nosi znakoviti podnaslov Kako me smrt naučila živjeti i opisuje osjećaj koji često muči mnoge od nas – onaj međuprostor u kojem uvijek nešto nedostaje.
Često kažete da istražujete međuprostor. Kako se to odnosi na vašu bolest i oporavak?
Kada sam završila liječenje, mislila sam da ću brzo i prirodno pronaći svoje mjesto među živima. Opstanak je bio moj jedini cilj i u tome sam uspjela. Očekivala sam da ću se osjećati zahvalno i uzbuđeno te da neću imati osjećaj zatvorenosti. Umjesto toga, osjećala sam se nevjerojatno izgubljeno. Našla sam se na rubu: nisam se mogla vratiti životu koji sam imala prije postavljanja dijagnoze, a pogled prema budućnosti bio je nejasan. To mjesto između činilo se kao divljina preživljavanja. Nakon što preživite mnogima nezamislivo, od vas se očekuje da idete na bolje, hrabriji i mudriji. Čudan kodeks šutnje stvorio se oko tih teškoća snalaženja u posljedicama ovakvog iskustva bolesti.
Osjećate li još neke poteškoće u tom prijelazu?
Još sam na tom među mjestu. Borim se s dugoročnim nuspojavama. Većinu dana provodim horizontalno, radeći u intervalima zbog umora. No na druge načine osjećam da je teža borba iza mene. Trudim se ne razmišljati o bolesti svaki dan, što je bilo nezamislivo prije samo nekoliko godina.
U knjizi kažete: „Naučiti plivati u oceanu neznanja – to je moj stalni posao.” Kako se nosite s neznanjem?
U trenucima preokreta i neizvjesnosti potrebno je steći jasnoću, znanje i perspektivu, ali moramo živjeti u tim mogućnostima. Tako se probijam kroz neznanje a da to ne postane tjeskobno. Pokušavam obratiti pažnju na to, kamo me to vodi i koja pitanja izbijaju na površinu. Postajem vrlo tiha i mirna kad sam u stanju velike neizvjesnosti. Odvojim vrijeme kako bih bila sama sa sobom, sa svojim mislima i vidim što se još može naučiti iako je neznanje često neugodno i bolno.
Kažete: „Svatko od nas susreće se s prekidom života, bilo da se radi o dijagnozi, slomljenom srcu ili traumi koja nas baci na koljena.” Iako je nepostojanost neizbježna životna činjenica, skloni smo je poricati. Kako se promijenio vaš odnos prema prolaznosti?
Kao i mnogi mladi ljudi, osjećala sam da imam vremena, da je preda mnom cijeli život. Vrijeme koje ću provesti u izlascima, putovanjima, druženjima s prijateljima i obitelji, shvaćanju tko sam, što želim i što sve moram napraviti kako bih ispunila svoje želje i očekivanja. Ali nakon dijagnoze liječnici su mi rekli da imam oko 35 posto šanse za oporavak. To prvo ljeto u bolnici, nakon iscrpljujućih šest tjedana u maloj bijeloj sobi s fluorescentnim nadstrešnicama koju nisam smjela napustiti, doznala sam da standardni tretmani kemoterapijom nisu uspjeli i da je moja leukemija postala mnogo agresivnija. Pristala sam na kliničko ispitivanje i završila na transplantaciji koštane srži, što je visoko rizičan postupak. Tada mi je prolaznost postala jasna. Tek u tim trenutcima usredotočila sam se na ono što sam smatrala smislenijim sada kada je sve ogoljeno. Bila sam fokusirana na jednostavniji pristup, slijedila sam svoju znatiželju i intuiciju, bez obzira na ishod. U školi kao što je Princeton postoji određeni pritisak zbog postignuća, prekretnica i smjera kojim će se razvijati naše karijere. Osjećaj da morate imati petogodišnji, desetogodišnji ili petnaestogodišnji plan. Kada sam smrt pogledala ravno u oči, nestala je svaka iluzija planiranja budućnosti. Iako je to zastrašujući osjećaj, dio mene ispunio je osjećaj oslobađanja.
U bolnici ste sanjali o bijelim pješčanim plažama. O čemu sanjate ovih dana?
Domu i obitelji. Odvojite vrijeme kako biste jednostavno bili kod kuće. Kad biste pitali moje prijatelje i obitelj, rekli bi vam da previše radim, i to je istina. Ali ono što sanjam i čemu se nadam jest da ću moći stvoriti osjećaj doma i vlastite vrijednosti koji nije ukorijenjen u poslu. To omogućuje veću lakoću, manje strukturiran način života i postojanja te usidrenje sebe. Jednostavne radosti poput šetnje psa šumom pored moje kuće ili vrtlarstva.
U velikom dijelu knjige govorite o tome što dolazi nakon bolesti jer ste se više od tri godine borili s rakom. „Provela sam proteklih 1500 dana neumorno radeći na jednom cilju - opstanku. Ali sada kada sam preživjela, shvatila sam da ne znam kako živjeti.“ Kako ste shvatili kako ponovno živjeti?
Kada ste bolesni, fokus je samo na tome kako pobijediti bolest, ali što kada iz te borbe iziđete kao pobjednik? To je trenutak koji svi željno iščekuju. To su riječi koje svi žele čuti. Ali nakon početne sreće i uzbuđenosti vrlo brzo sam shvatila da se nikad nisam osjećala izgubljenije. Tako sam počela razmišljati o različitim obredima prijelaza koje imamo u našoj kulturi. Imamo rođendane, bar micve, sprovode i vjenčanja. Vjerujem da nam takve ceremonije i rituali zaista pomažu u prijelazu s jedne točke na drugu. Ali za mene, koja nisam imala nikakve rituale, život je stao umjesto da krene naprijed. Zato sam odlučila otići na putovanje jer sam vjerovala da moram učiniti vrlo važnu stvar u životu prije nego što uopće počnem planirati svoje životno putovanje.
Postoje životne lekcije koje dolaze u najgorim trenucima... Odjednom shvatite - moj život ima početak i kraj i ne želim gubiti vrijeme. Jeste li doživjeli tu spoznaju?
Da. Mislim da sam kao i većina dvadesetogodišnjaka imala osjećaj da je ispred mene cijeli život i sve vrijeme ovoga svijeta. Imala sam vrijeme da shvatim tko sam i što želim raditi. Vijest o bolesti suočila me je s činjenicom da svatko od nas ima rok trajanja. S vremenom sam osjetila čudan osjećaj hitnosti. U tom trenutku kao da je sva ta životna ljepota nestala, kao da je vrijeme stalo i vi se ne možete pomaknuti s mjesta na kojem stojite. Vrlo brzo postalo je jasno tko su mi pravi prijatelji. To malo vremena koje vam liječnik prognozira želite provesti s posebnim ljudima i točno znate tko su oni i kakav odnos želite imati s njima. Nova frustracija s kojom sam se suočila bio je osjećaj nemoći. I to malo vremena što imate ispred sebe ne možete u potpunosti posvetiti onima i onom što vi želite raditi. Svu energiju potrošite na proces oporavka i na kraju dana nemate snage za obitelj i prijatelje. Morala sam biti odlučna u postavljanju svojih prioriteta.
Kakav je bio osjećaj upoznati ljude koji su vas pratili na putu ozdravljenja?
Bilo je izvanredno. Nakon duge bolesti moj odnos prema strahu dramatično se promijenio. Na tom sam putovanju shvatila da me je svijet čekao na svakom koraku. Na kraju sam ostala spavati na nečijem rasklopivom kauču. Znate, odsjela sam na ranču u Wyomingu s obitelji čiji je bliski član obitelj također preživio rak. Posjetila sam profesoricu srednje škole u Kaliforniji koja je tugovala zbog smrti svoga sina. Otišla sam u teksaški zatvor kako bih posjetila osuđenika na smrt. I svaki od tih razgovora pomogao mi je da steknem osjećaj perspektive o vlastitoj nevolji. Shvatila sam da kada se usudimo podijeliti svoje najranjivije trenutke i priče, dolazi do svojevrsnog odjeka koji budi druge životne priče. Iako su one isto tužne, kada spojite dvije tužne i teške sudbine, uvijek se iz toga rodi nešto lijepo i magično. Nešto što daje snagu objema strana da nastave ići kroz život kao bolja i jača verzija sebe.
.png)
.png)
