INTERVJU S AUTOROM ALJOŠOM BAGOLOM: 'Bol, a ne sreća, poruka je da je životu stalo do nas'

Sreća je fantastično i neuhvatljivo stanje. Filozofi, teolozi, psiholozi stoljećima je pokušavaju definirati, o njoj su napisane stotine knjige, a posljednja dva desetljeća razvila se i cijela grana psihologije - pozitivna psihologija - posvećena njezinu utvrđivanju. Možemo reći da je dosezanje sreće postala globalna potraga, a u istraživanje nečeg što je više od dobrog raspoloženja upustio se i Aljoša Bagola, bivši slovenski kreativni direktor i autor naslova Kako pregorjeti i uzeti život u svoje ruke, najprodavanije knjige 2020. u Sloveniji, i jedne od najprodavanijih u Hrvatskoj 2021. godine.

Mislite li da se rađamo pod sretnom zvijezdom ili da se sreća može naučiti?
Sigurno su neki ljudi sretniji od drugih. Ili se barem tako čini. Možda im je svemir više naklonjen, možda su manje opterećeni mišljenjima i očekivanjima drugih ili su njihovi preci na bolji način razriješili traume, nego preci onih koji se zbog transgeneracijskih opterećenja smatraju nesretnima i depresivnima. Kako god bilo, vjerujem da se pozitivniji pogled na svijet može naučiti. Kao što tjelovježbom jačamo mišiće tijela, isto tako možemo krenuti na fitness za mentalne mišiće - članarina je besplatna! Prepoznavanje sreće počinje malim koracima. Smislio sam riječ sutracionizam nazvavši tako sklonost našeg mozga da se rado okupira sutrašnjim brigama. Rješenje koje nudim je danestezija, odnosno svjesna prisutnost u određenom trenutku. „Ovdje“ i „sada” jedine su prave koordinate naše sreće.

Kako se osobe koje su zapele u začaranom krugu depresije i anksioznosti mogu naučiti pozitivnijem pogledu na svijet?
I sâm sam patio od sindroma sagorijevanja. U stisku boli isprva se čini da vas je bol u potpunosti progutala i stoga drhtavim rukama tragate za rješenjem. Mnogo se ljudi u potpunosti prepusti tome osjećaju straha i tjeskobe. Strah koji prati nagon za preživljavanjem, i koji je sam po sebi svojevrsna mjera samoočuvanja, sprečava nas da prepoznamo trenutke radosti i zato se okrećemo psihoterapeutima, liječnicima, psihijatrima i sl. te slijedimo njihove upute. No u svom sam oporavku ubrzo počeo samostalno djelovati i suočavati se sa svojim strahovima sirovom snagom. Kada vidite da svojim odlukama i izborima korak po korak vraćate povjerenje u sebe i život, to vas ispunjava novim optimizmom. To bude tek kap u moru u odnosu na to koliko se grozno osjećate, ali je početak. Sretni smo kada vjerujemo sami sebi. A ako vjerujemo, vjerujemo si i u teškim trenucima, bit ćemo sretni čak i onda kad nam život ne ide u prilog. Ili nam se samo čini da nam ne ide u prilog.

Što vam je najviše pomagalo u teškim trenucima burnouta?
U knjizi pišem da je ponekad bol – a ne sreća – poruka života da mu je stalo do nas. Jer samo nas patnja tjera da se brinemo o sebi i rastemo nakon traumatskog iskustva. Kad smo u tornadu, zarobljenici smo njegove divlje centrifuge. No u samom središtu tornada, u takozvanom oku, vlada potpuni mir. Ako otvorimo svoje unutarnje oko, možemo se naći u zoni mira čak i u teškoj nevolji. To može biti motivirano ljubavlju prema najmilijima, ili pak odlučnošću da ih ne iznevjerimo i ne ostavimo ih na cjedilu, kao što ja sebi nisam dopustio razočarati svoju kćer i suprugu, ali na kraju otkrijemo da se trebamo brinuti o sebi. Sreća uvijek počinje od nas samih.

Koje su tri najčešće navike kojima (ne)svjesno sabotiramo svoju sreću?
Ta što se sa svojim saboterom ne suočavamo licem u lice. U knjizi zato dosta pažnje posvećujem našoj sjeni i tamnoj strani. Kada sam počeo upoznavati svoje sjene, stvari su se neočekivano uvelike popravile. Uz pomoć vizualizacije suočio sam se sa svojim saboterom i pozvao ga da mi bude saveznik. Slova saboter premetnuo sam u „brat Eso“, kako bih si ga približio. Najčešće se naš manjak sreće temelji na zanemarivanju našeg unutarnjeg svijeta, koji je, kako kaže C. G. Jung, „vrlo raznolik ispod praga naše svijesti“. No ljudi se radije okreću vanjskim superstimulansima – bilo da je riječ o tehnologiji, pojačivačima okusa u hrani, radoholizmu, drogama, alkoholu ili adrenalinu – a premalo pažnje pridaju važnoj arhitekturi vlastitog interijera. Jer, unatoč svom dokazivanju u vanjskom svijetu, ne dopustimo li si realizirati svoje vrijednosti, a time ni unutarnju snagu, odnosno, našu unutarnju statiku, stvaramo pogodan teren za to da nas sabotirajući obrasci dočekaju iza ugla i pojedu nas za doručak. Sve dok se na zdrav način ne zaštitimo, čak i od svoje sjene, i ne dopustimo sebi živjeti sretno, zadovoljno i ispunjeno, bit ćemo žrtve i u vanjskom i svojem unutarnjem svijetu. Biti žrtva je, stoga, treća najčešća prepreka na putu do sreće.

Možete li nam dodatno objasniti jungovski koncept sjene koji spominjete i kojem ste posvetili drugi dio svoje knjige. Zašto smatrate krucijalnim suočiti se s vlastitim negativnim stranama?
Jung kaže da se ljudi rađaju kao cjelovita bića, ali nam odgojem, kojim nas moraju kultivirati i civilizirati, roditelji zabranjuju određene dijelove naše osobnosti. Budući da su ti dijelovi nepoželjni u očima roditelja, oni su gurnuti duboko unutra, odnosno potisnuti i djeca su potpuno distancirana od njih. Tako te zabranjene osobine – lijenost, uživanje, neposlušnost, radoznalost, često nepoželjna kreativnost koju smatramo tvrdoglavošću i buntovnošću – iz kutaka naše duše uvrijeđene vrebaju naše uspjehe i potkopavaju ih. Svoje sjene najlakše uočavamo pomoću projekcija, koje su ujedno i naš najčešći obrambeni mehanizam. Osobine koje se ne usuđujemo priznati sami sebi najviše nam idu na živce kod drugih ljudi. Stoga, svaki put kada mi drugi ljudi posebno smetaju, tražim tu kvalitetu u sebi. Na primjer: u mojoj je obitelji svaki oblik lijenosti, izležavanja ili uživanja bio nepoželjan jer su naši roditelji stalno radili u našem restoranu. Kad sam kao student došao u Ljubljanu i gledao druge ljude kako mirno piju kavu i uživaju u suncu, išli su mi na živce, ali nisam znao točno zašto. Zdrava povezanost ovog dijela sjene značila je da sam si svjesno počeo dopuštati nekadašnju zabranu – nakon napornog rada, dopustio sam sebi da budem lijen i da uživam, naučio sam slaviti svoje uspjehe. Ako to ne učinimo, potisnute će nam emocije onemogućavati da prihvatimo sebe onakvima kakvi zapravo jesmo – cjeloviti ljudi koje „krase“ neke negativne osobine. Psihoanalitičar Robert A. Johnson kaže da je druga polovica našeg života posvećena zdravom povezivanju s našom sjenom, čime joj oduzimamo moć sabotaže i postajemo cjeloviti. Tako se životni krug završava veličanstveno.

S kojim biste praksama, ritualima ili rutinama savjetovali da zamijenimo loše navike ili negativne obrasce ponašanja kako bismo povećali razinu sreće i zadovoljstva?
Dnevnik zahvalnosti globalno je popularna praksa za koju je znanstveno dokazano da pomaže da živimo ispunjenije. Aktivna vizualizacija, pa čak i površno bavljenje svojim snovima može nas opremiti velikim znanjem o našoj intuiciji, a rješavanje obiteljske traume oslobađa nas naslijeđene boli koja nije naša, nego smo samo medij za nju. Naša životna energija njezin je omiljeni zalogaj. Moramo oprostiti svojim roditeljima ili prethodnim generacijama i dopustiti da život bude mjesto u kojem živimo slobodno i neopterećeno.

U knjizi navodite i ciljeve kao važan put do sreće. Možete li nam nešto više reći o tome?
Kao ljudska bića trebamo uvijek biti usmjereni prema nekom cilju. To nam daje osjećaj sigurnosti i motivira nas na djelovanje. Problem je u tome što si ciljeve više ne postavljamo u etapama, nego direktno krećemo prema cilju imajući na umu, kao što sam spomenuo na početku, da ćemo biti sretni isključivo kad postignemo to i to. No recept za sreću nije u zaletavanju u nju, nego u uravnoteženoj brizi za samoostvarenje i bližnje.

Biste li onda rekli da je sreća posljedica, a ne cilj?
Sreća je nagrada za put kojim smo prošli, na kojem smo ostvarili svoje talente, svjedočili o svojoj jedinstvenosti i pridonosili općem dobru. Samo tako možemo biti zadovoljni. Kao što je ljubav nagrada za ulaganje u odnos koji je prožet povjerenjem, suradnjom i poštovanjem, tako i sreća ide ruku pod ruku s predanošću našoj misiji. Ako je sreća samo cilj, to bi značilo da se zalijećemo prema njoj i pokušavamo je uhvatiti. No recept za sreću nije lov, odnosno nikakav srećolov, nego puštanje da ona sama pronađe našu adresu.

Napisali ste da mnogi ljudi sreću miješaju s pozitivnim emocijama. Možete li objasniti?
Sreća se čini ugodnom i sigurnom, pa je često nadoknađujemo koktelom emocija u kojem se istodobno pojavljuju radost, sreća, uzbuđenje i olakšanje nakon što prekrižimo svoj popis obaveza te se, dok se naš mozak na tih nekoliko minuta uspije isključiti, odmorimo i kažemo si da smo sretni. Međutim, to nije prava sreća. Prava sreća je unutarnja snaga i mir. Mi volimo pogrešno uvjetovati sreću vanjskim svijetom sa superpodražajima. Tek kada dobijemo dovoljno pregleda na društvenim mrežama, kada imamo dovoljno dobar auto u garaži, kada je naša kuća konkurentna susjedima, osjećamo se sigurno. Da bismo bili zadovoljni, treba znati reći „dovoljno je“ jer nam moderna mantra „trebam više“ smeta. Zato u knjizi pišem da je sreća rijetka.

Zašto mislite da je rijetka i da ne možemo stalno biti sretni?
Priroda nas nije stvorila da budemo stalno na raspolaganju, kao i to da ne budemo stalno sretni. Obje su stvari energetski neodržive. Za sreću, prema majci prirodi, očito je potrebno previše vrijedne energije, pa se pojavljuje samo tu i tamo.

Postoje li neka pogrešna uvjerenja o sreći u koja mnogi od nas vjeruju?
Najčešća je zabluda da nas samo drugi mogu usrećiti. Tako ljudi sva svoja očekivanja i nade stavljaju izvan okvira svog djelovanja i odriču se slobode. Još jedna zabluda jest da za sreću sve mora biti savršeno. No bol i patnja nisu nužno neprijatelji naše sreće. Bol je zasigurno najveći pokretač koji nas motivira da se promijenimo nabolje, kako sam i napisao u knjizi, „život nas izuje kako bi nas potkovao“. Donosi nam izazove i prepreke kako bismo mogli rasti. I to je skriveni blagoslov sreće. Zato je važno prakticirati zahvalnost. Čak i ako je sve u tom trenutku objektivno loše, ako nešto ne možemo učiniti, sigurno ima još puno toga na čemu možemo biti zahvalni. Tako mijenjamo svoj način razmišljanja, što nam ulijeva vjeru i povjerenje u sebe i svijet pa počinjemo preuzimati odgovornosti i donositi odluke.

Kada ste vi najsretniji? Jeste li pišući knjigu otkrili vlastiti recept za sreću i ispunjenje?
Sretan sam kada ispunim svoju misiju. To mogu svesti na kreativnost, pripovijedanje i osnaživanje ljudi. Kada sam završio svoju desetogodišnju karijeru kreativnog direktora u marketinškoj industriji, postao sam popularan predavač i spisatelj, i svaki sam dan neizmjerno zahvalan na tom daru. Osim toga, svaki dan, za svoju sreću, moram biti i otac i muž pun ljubavi, brinuti se za svoje dame, a ponekad čak i dopuštati njima da se brinu o meni.