Je li moguće da je ovo raj?

S obzirom na to da sam se već suočila sa smrću, znam da je život u kojem igramo na kartu sigurnosti – primjerice, birajući najsigurnije zanimanje, udovoljavajući ljudima, brinući se o tome što drugi misle o nama, udovoljavajući svima osim sebi, bivajući što god drugi žele da budemo... – potpuno promašen život.

Ako se život zapravo tiče putovanja, a ne odredišta, je li moguće da je ovo raj – ovaj fizički život koji živimo ovdje na Zemlji? Ono što doživljavamo u svakodnevnom životu obično nalikuje na sve osim na raj. No što kada bismo shvatili koliko smo uistinu moćni – toliko moćni da možemo oblikovati svoju unutarnju i vanjsku stvarnost?

Tijekom mog iskustva blizu smrti doživjela sam povezanost s cijelim Univerzumom i svime što je u njemu sadržano: činilo se, također, da je Kozmos živ, dinamičan i svjestan. Otkrila sam da je svaka moja misao, emocija ili akcija koje sam kreirala izražavajući se kroz fizičko tijelo imala utjecaj na Cjelinu. Zapravo, u tom carstvu Jednote dobiva se osjećaj kako je cijeli Univerzum ekstenzija nas samih. To otkriće je, naravno, dramatično promijenilo način na koji gledam na stvari. Mi svi zajednički kreiramo ovaj svijet i svoje živote unutar tog svijeta, a to činimo svojim emocijama, mislima i djelima.

Adekvatni alati

Jezik nije adekvatan alat za izražavanje onoga što se ne može doživjeti pomoću naših pet fizičkih osjetila, stoga je izazovno naći prave riječi da bih izrazila svoje razumijevanje onoga što se dogodilo tijekom tog iskustva. Međutim, dat ću sve od sebe da, što je jasnije moguće, podijelim kako doživljavam ovaj svijet, kako se mi kroz njega krećemo i kako se mijenja nabolje.

Najprije, važno je razumjeti da moje iskustvo blizu smrti nije bio slično nijednom drugom iskustvu koje sam ikada doživjela. Nije imalo jasan početak i kraj. Bilo je više poput vrata koja se jednom otvore i nikad se više ne zatvore. To je iskustvo potaknulo trajno, progresivno i duboko razumijevanje novih mogućnosti koje nikada ne nestaju.

Budući da su riječi nevješt alat za izražavanje ove vrste fenomena, ovo što pišem ima zadaću samo pobuditi određene emocije u vama. Čak i nakon što ovo podijelim, moje će razumijevanje nastaviti rasti i širiti se. Ako se riječi tumače doslovno ili doživljavaju kao konačna istina, to nas može odvesti u stagnaciju i možemo zapeti u prošlosti držeći se starih ideologija.
Sada znam da je sve što mi je potrebno sadržano u meni i potpuno je dostupno ako si dopustim da se otvorim onome što osjećam da je za mene istina... A isto je istinito i za vas.

Prije mog iskustva blizu smrti, vjerojatno zbog kulture iz koje dolazim, mislila sam kako je svrha života postići nirvanu – odnosno, razviti se toliko da nadvladamo reinkarnaciju, cikluse života i smrti, težeći da se više nikada ne vratimo u fizičko tijelo. Da sam odrasla u potpunosti uronjena u zapadnu kulturu, možda bih pokušavala dospjeti u raj. To je, zapravo, vrlo čest cilj, neovisno o kulturi. Trebamo živjeti na način koji će nam osigurati savršen život nakon smrti.

Bez ograničenja osjetila

No nakon mog iskustva blizu smrti osjećam se drukčije. Iako znam da ću nastaviti živjeti i nakon ove razine te se više ne bojim fizičke smrti, izgubila sam želju da budem igdje drugdje osim na mjestu na kojemu sam sad. Zanimljivo, postala sam uzemljenija, fokusirana na činjenicu da se savršenstvo života manifestira u ovom trenutku, umjesto da to očekujem na drugom svijetu.

To je prvenstveno zato što koncept reinkarnacije, u svojoj kontroverznoj formi koja podrazumijeva progresiju života koji se nižu jedan za drugim, nije podržan mojim iskustvom blizu smrti. Uočila sam da se vrijeme kreće na linearan način samo onda kad koristimo filtar sačinjen od našeg fizičkog tijela i uma. Jednom, kad više nismo ograničeni našim zemaljskim osjetilima, svi trenuci postoje istovremeno. Zaključila sam da je koncept reinkarnacije zapravo samo interpretacija, način na koji naš intelekt može razumjeti egzistenciju koja se odvija u isto vrijeme.

Mi razmišljamo na način da „vrijeme prolazi“, no u mom iskustvu blizu smrti pokazalo se da vrijeme naprosto jest, a mi se krećemo kroz njega. To ne znači samo da različite točke u vremenu postoje istovremeno, nego i da u tom drugom svijetu možemo ići brže, sporije ili čak unatrag ili postrance. U fizičkom postojanju, međutim, naši nas osjetilni organi ograničavaju. Naše oči upijaju samo ono što vide u jednom trenutku; naše uši čuju na sličan način.

Um može postojati samo u jednom trenutku, a potom objedinjuje pojedinačne trenutke i formira linearnu progresiju. No kad se „izlijemo“ iz svog tijela, prelazimo preko vremena i prostora sviješću – ne vidom, sluhom, dodirom, okusom i mirisom. Mi smo u tom trenutku čista svjesnost. To sam iskusila u stanju blizu smrti. Bila sam svjesna svog brata koji zrakoplovom dolazi da me vidi te istovremeno i razgovora koji su liječnici vodili ispred moje bolničke sobe, kao i na dnu hodnika.

Razumjela sam mnoge aspekte svog budućeg života, onako kako će se odviti, kao i što će se dogoditi ako se ne vratim u tijelo i ne nastavim živjeti. To mi je pokazalo da vrijeme, prostor i čvrsta materija ne postoje uvijek na način na koji o njima uobičajeno razmišljamo. Tijekom mog iskustva blizu smrti imala sam osjećaj da se mogu usmjeriti na bilo koju točku u vremenu kojoj sam u danom trenutku trebala pristupiti.

Raj, ovdje i sada

Zbog toga vjerujem da, kad netko doživi obris onoga što se ranije interpretiralo kao „prošli životi“, on zapravo ostvaruje kontakt s paralelnim ili simultanim egzistencijama jer cjelokupno vrijeme postoji odjednom. I zato što smo svi povezani, moguće je doživjeti stanja svijesti u kojima obrisi tuđe stvarnosti prodiru u naš sadašnji trenutak, ulazeći u naše polje svijesti kao da su sjećanja.

Zbog moje nove perspektive, počela sam se pitati o našem fokusu i svrsi života u slučaju ako reinkarnacija i samo vrijeme ne postoje na način u koji mnogi vjeruju. Što ako su svi naši ciljevi pogrešan put do onoga što tražimo? Što ako su raj ili nirvana ovdje u fizičkom postojanju, a ne negdje tamo u zagrobnom životu?