Zašto neki ljudi smatraju da imaju sreće u životu, a neki da nemaju? Je li to istina? Možda ljudi koji se smatraju sretnima zaista imaju više sreće u životu? Ova pitanja zaokupljala su britanskog psihologa Richarda Wisemana, jednog od rijetkih psihologa koji se ozbiljno pozabavio ovim naizgled neozbiljnim pitanjima.
Wiseman je na ovu temu proveo pravo znanstveno istraživanje. Na početku eksperimenta podijelio je ispitanike u dvije grupe. U prvoj grupi bili su ljudi koji smatraju da nemaju sreće u životu, a drugoj ljudi koji smatraju da im je život pun sretnih okolnosti. I jednima i drugima zadao je isti zadatak. Trebali su prelistati novine i prebrojati fotografije u njima. Negdje u sredini novina nalazio se veliki natpis:„Reci voditelju eksperimenta da si vidio ovu poruku i dobit ćeš 250 funti“.
Wisemanovo istraživanje pokazalo je da su ovu poruku češće uočavali ljudi koji se smatraju sretnima od onih koji se smatraju nesretnima. I upravo su ti ljudi dobili nagradu od 250 funti, što je samo potvrdilo njihovo uvjerenje da imaju sreće. Poruka je bila prilično uočljiva, ali ne i onima koji su bili rigidno usmjereni na zadatak.
Na temelju ovih rezultata Wiseman je zaključio da otvorenost uma neočekivanim mogućnostima generira sretne okolnosti i samim time stvara te podržava uvjerenje koje neki ljudi imaju o sebi – da su srećkovići. Što god o sebi mislili, srećkovići ne mogu izbjeći povremene nesretne događaje ili okolnosti. Svakom se ponekad dogodi nezgoda. Međutim, ljudi koji se smatraju sretnima usmjerit će se na sreću u nesreći, a oni koji se smatraju nesretnima, dugo će zadržati fokus na šteti, problemu ili nesreći.
Ljudi koji se smatraju nesretnima previše se vežu uz jedan put ili cilj. Drže se nečeg što su zamislili i razočaraju se ako se to tako ne odvija. Upravo im to držanje za jedan put ili cilj na neki način suzi vidno polje i samim time ograniči mogućnosti izbora. S druge strane, ljudi koji smatraju da imaju sreće u životu nemaju se potrebu tako čvrsto držati zacrtanog puta. Oni su opušteniji i otvoreniji pa mogu vidjeti sve što im se nudi, a ne samo ono što traže.
Primjerice, netko želi promijeniti posao. Ili naći partnera. I u jednom i u drugom slučaju ako taj netko samo sjedi kući i javlja se na natječaje za posao ili ako samo pretražuje profile na aplikaciji za dejtanje, mnogo je manja vjerojatnost da će ostvariti svoju želju, nego ako se počne više družiti i više živjeti. Otvorenost prema raznim kontaktima otvara mogućnosti raznim putevima koji bi mogli voditi prema novom poslu ili upoznavanju potencijalnog partnera. Sreća definitivno nije pravocrtna.
Ili uzmimo za primjer Einsteina. Kad bi došao do nekog problema, Einstein bi sjeo za klavir i svirao. Prepuštajući se sviranju, otvarao se novim putevima kreativnog razmišljanja. Ponašao se baš kao srećkovići iz Wisemanova eksperimenta. Bio je u stanju otpustiti zacrtani put i ostati otvoren kako bi pronašao rješenje ondje gdje ga logično promišljanje ne bi moglo odvesti.
Za razliku od Einsteina, ljudi koji se smatraju nesretnima u rješavanju problema skloni su tragati za alatima koji su izvan njihova dosega. Primjerice: „Kad bih imala više novca, mogla bih se posvetiti kreativnosti“ ili „Kad bih imala bih više samopouzdanja, nudili bi mi se bolji poslovi“. I jedno i drugo je možda istina, ali stalno posezanje za onim što nemamo čini da se osjećamo nemoćnima. S druge strane, prihvaćajući životne okolnosti onakve kakve trenutačno jesu, unutar tih okolnosti možemo uočiti prilike koje mogu pokrenuti promjenu nabolje.
Na temelju svog istraživanja Wiseman je zaključio da se ljudi koji smatraju da imaju sreće u životu i ljudi koji smatraju da nemaju sreće u životu razlikuju prije svega u načinu razmišljanja i doživljavanju stvarnosti u kojoj žive. Ljudi koji se smatraju nesretnima imaju mali krug prijatelja i poznanika s kojima ne dijele svoje planove, ciljeve, želje i ideje. Ravnaju se više prema razumu i jednom kad si nešto zacrtaju, drže se plana i programa, očekuju da u budućnosti neće imati sreće, što ih čini pesimističnima pa mnogo teže primjećuju prilike koje im se pružaju. Osim toga, ne vide sreću u nesreći i zbog toga se vrlo teško nose sa životnim teškoćama.
Za razliku od njih, ljudi koji smatraju da imaju sreće u životu mnogo su otvoreniji. Imaju velik broj prijatelja i poznanika s kojima razgovaraju o svojim planovima, željama, ciljevima i rezultatima. Prijatelji i poznanici daju im svoje prijedloge, ideje i sugestije ili ih povezuju s drugim ljudima pa se tako njihovo polje mogućnosti širi.
Zatim, tu je intuitivnost. Ljudi koji se smatraju sretnima ne vode se samo razumom, nego obraćaju pažnju i na ono što im govore osjećaji i intuicija. Fleksibilni su i ne vjeruju da postoji samo jedan put do cilja pa su skloni istraživati različite putove, što povećava njihove šanse za uspjeh.
Ljudi koji smatraju da imaju sreće očekuju da će imati sreće i ubuduće, što ih čini optimističnima i pomaže im da lakše prebrode teškoće. Senzibilni su na ono što ih usrećuje, pa lakše uočavaju prilike koje im se pružaju, a kad im se dogodi nešto loše, traže sreću u nesreći. Takav način razmišljanja podržava njihovo dobro raspoloženje i otvorenost prema ljudima i svijetu. Eto, ako ste dosad mislili da je sreća nešto što ovisi o horoskopu ili sudbini koja je nekome naklonjena, a nekome nije, vrijeme je da promijenite način razmišljanja. Želim vam sreću u otvaranju novim mogućnostima!