Prihvaćanje. Tema koja zvuči dobro, prijateljski, kao nešto čemu bismo trebali težiti. Trebali bismo prihvatiti obiteljske okolnosti iz kojih smo potekli, mjesto na Zemlji na kojem smo se rodili, život općenito u svim onim aspektima koje nismo mogli birati. Trebali bismo prihvatiti karte koje su nam podijeljene i odigrati igru života najbolje što možemo.
Koliko god ispravno zvučalo, to nije ni jednostavno ni lako. Prihvaćanje je proces. No prije nego što se posvetimo samom procesu, želim razjasniti nešto u vezi sa samom riječi prihvaćanje.
Ova riječ ima pozitivnu, afirmativnu konotaciju i emotivnu notu koju bismo mogli opisati gestom raširenih ruku ili spremnosti na zagrljaj. Kad je riječ o lošim ili nesretnim životnim okolnostima, naravno da nam je pomisao na ovakvu vrstu prihvaćanja odbojna.
Primjerice, prihvatiti da vam je otac bio hladan i sklon kažnjavanju, a majka u ulozi žrtve... To baš i ne inspirira na prihvaćanje, zar ne? Zvuči kao da biste trebali prihvatiti njih kakvi jesu i samim time priznati da je to na neki način u redu, pomiriti se s tim. Zato bi umjesto prihvaćanje možda bolja riječ bila priznanje. Priznati činjenice. Realnost. Istinu kakva jest. „Trava je zelena.“ „Zemlja se vrti oko Sunca.“ „Moj otac je bio hladan i sklon kažnjavanju, a majka je bila u ulozi žrtve.“
Ovakvo priznanje nema pozitivnu konotaciju kakvu ima riječ prihvaćanje. Ovakvo je priznanje neutralno. I do te neutralnosti nije lako doći jer se odnos s hladnim ocem i njegovim kaznama i majkom u ulozi žrtve sastoji od lepeze loših iskustava i možda ponekim dobrim iskustvom.
Neutralnom priznanju da nas je oblikovalo sve ono što nismo mogli ni birati ni promijeniti prethodi puno rada na sebi. Što su lošiji bili uvjeti u kojima smo odrastali, to nam treba više vremena i rada na sebi da priznamo sve ono što je bilo.
Ovako to obično biva... U dvadesetim godinama, kad obično odlazimo od roditelja, skloni smo vjerovati da nas okolnosti u kojima smo odrasli nisu znatno oblikovale. Ono loše želimo ostaviti iza sebe i usmjeriti se na budućnost. „Što je bilo, bilo je!“
Nažalost, mnogi ostanu u toj fazi do kraja života. Vjeruju da su odlaskom iz roditeljskog doma nadrasli sve one dječje boljke i ne žele se osvrtati. Na tom naizgled sigurnom mjestu samima sebi čine se zrelijima i boljima od onih koji istražuju kako ih je prošlost oblikovala. Samim time ostaju oblikovani, ostaju ograničeni onim iskustvima, onim odnosima, onim obrascima ponašanja u koja odbijaju pogledati.
Za nas kojima je osobni razvoj izvor samopouzdanja i inspiracije za život mnogo je toga drukčije. Nije lako istraživati ono kako smo oblikovani i preuzeti odgovornost za sve te oblike - za obrasce ponašanja i načine na koje smo se naučili braniti – jer se nismo tako oblikovali sami. No jedino preuzimanje odgovornosti osnažuje. Preuzimanjem odgovornosti za sve ono što nosimo u sebi stječemo kapacitet da u vezi s tim nešto i napravimo, da pokrenemo pozitivnu promjenu, da počnemo oblikovati sebe vlastitim rukama.
Priznavanje sadašnjosti svog života onakvom kakva jest ovisi o priznavanju prošlosti, o priznavanju mogućnosti i nemogućnosti koje su nam dane, o priznavanju nepromjenjivosti i istinitosti karata koje su nam podijeljene. Misli kao što su „Da su me barem roditelji podržali u želji da studiram“, „Da sam barem imao bolji start“, „Da sam barem otišla od kuće prije“, upućuju na to da ulažemo određeni otpor prema životnim činjenicama iz prošlosti.
U sadašnjosti misli mogu biti „Da barem živim u nekoj sređenijoj državi“, „Da barem imam puno novca“, „Da se barem mogu vratiti u dvadesete i početi ispočetka“. Želje koje je nemoguće ispuniti, ali to ne znači da ih možda nećemo spontano poželjeti.
To nešto što bi „trebalo“ ili „moglo“ biti drukčije kanal je kroz koji gubimo energiju. Ako nešto mora biti drukčije kako bismo mogli postići nešto što želimo ili kako bismo se osjećali bolje, u toj sklonosti ili želji da promijenimo nepromjenjivo upadamo u nemoć.
Taj krug ulaganja energije u mijenjanje nepromjenjivog i upadanja u nemoć vrsta je unutarnjeg vira koji oduzima snagu za stvarne promjene koje možemo pokrenuti. Zato priznavanje nepromjenjivog možemo postaviti kao jednu od životnih vrijednosti. Time priznajemo moć ove stvarnosti, moć svega što nas je oblikovalo, moć svega onoga pred čim smo bili nemoćni.
To ne znači da priznajemo poraz stavom „oblikovani smo životnim okolnostima i što mi tu možemo“. Dapače. To znači da priznajemo snagu svega onoga nepromjenjivog, snagu bivanja koje nije pod našom kontrolom, koje nije podložno našim željama. Čisti realizam. Gole činjenice. „Trava je zelena.“ „Zemlja se vrti oko Sunca.“ „Nisam imala priliku studirati u dvadesetima.“ „Ne mogu putovati svijetom jer nemam novca.“ „Ne mogu preko noći dati otkaz.“
To je realizam kojem je dobro težiti. Jer jednom kad je stvarnost takva kakva jest, sa svim svojim ograničenjima, unutar tih ograničenja počinjemo se bolje snalaziti. Ne gubimo energiju na želju da mijenjamo nepromjenjivo, prisutniji smo ovdje gdje jesmo i imamo više energije za ulaganje u ono što možemo promijeniti.
.png)
.png)
