Ne postoji osoba koja se nečega ne boji. Ovo postaje jasno kada imamo na umu osnovnu, praiskonsku, a i dalje aktualnu ulogu straha: da nas zaštiti od nečega što mi doživljavamo kao opasnost. Njegova je primarna namjera da pokrene organizam na akciju borbe u cilju zaštite od opasnosti (tzv. bori se ili bježi akcija). Tada nam raste adrenalin, svijest nam se sužava na određene senzacije koje su važne za tu situaciju, skeniramo okolinu u potrazi za neprijateljem. Kada je tzv. „bori se ili bježi” sustav aktiviran, sve u našem okruženju opažamo kao prijetnju za opstanak. U tome je ključ – u našem subjektivnom doživljaju opaženog.
Velika je razlika između današnjeg vremena i vremena u kojem su živjeli naši davni preci. Tada je primarna uloga čovjeka bila da očuva egzistenciju i sigurnost. U današnje, suvremeno doba, egzistencija se podrazumijeva, a čovjek je fokusiran na ostvarenje potreba s vrha Maslowljeve piramide: na samoostvarenje, razvoj kreativnosti, samopoštovanje, uvažavanje. Zamislite broj prosječnih misli koje je imao naš davni predak, koji izlazi iz pećine, traži hranu, obavlja fiziološke potrebe, vraća se u pećinu, brani se od napada ako je neophodno, pa sutra opet isto. Ne djeluje posebno komplicirano, zar ne? Usporedite to sa situacijom suvremenog čovjeka, koji tijekom dana preradi oko 100.000 misli. Zamislite sada primarnu ulogu straha u kontekstu 100.000 misli. Fiziološka reakcija organizma se javlja kada god osjetimo da smo ugroženi i naše tijelo reagira isto kao da nas lovi medvjed. A u današnje vrijeme suvremeni čovjek se često osjeća ugroženim, i to je vrlo subjektivna kategorija: kad ga netko poprijeko pogleda, kada doživi osudu ili neprihvaćanje, ako šef nije zadovoljan rezultatima, ako mu se partner nije javio na poziv, ako misli da netko misli da je on mislio nešto što ne treba... Postoji milijun i jedna situacija. U svim tim trenucima nesvjesno reagirajmo strahom, jer naš organizam ne zna jesmo li životno ugroženi.
Spoznajte uzrok straha
Neophodno je spoznati uzrok svoga straha, kao osnovni preduvjet da ga prebrodimo i uz njegovo prisustvo nastavimo dalje. Hrabrost ne znači odsustvo straha, već djelovanje usprkos strahu, ruku pod ruku s njim, pripitomljenim i poznatim suputnikom. Možda mislite da mnogi uspješni ljudi ne osjećaju strah, jer se usuđuju na razne poduhvate, često iskoračuju iz zone koja im je poznata, ulaze u mnoge nepoznate situacije. Ali znajte da to nije tako! Oni na to imaju sasvim drugačiji pogled. Strah ih ne sprječava da učine potreban korak. Doživljavaju ga kao pokretačku silu, pogonsko gorivo, izazov, motivaciju. Neki ljudi možda drugačije imenuju strah, pa kažu za sebe da su nekad nervozni ili slično. Ali kad malo dublje s njima popričamo o tome, shvatimo da iza toga stoji strah. Ako se zapitamo zašto bismo se suočavali s nečim što nas plaši, umjesto da nastavimo živjeti kao do sada, trebamo razmisliti o sljedećem: probijanje kroz strah je manje zastrašujuće nego živjeti sa svojim osnovnim strahom koji nam daje osjećaj bespomoćnosti.
Sve ono što je poznato
Najčešći strah današnjice je strah od nepoznatog koji podrazumijeva izlazak iz vlastite zone komfora. Zapravo, mogli bismo je nazvati zonom poznatosti, jer se mnogo više odnosi na ono što nam je poznato nego na komfor, stvarajući tako često iluziju sigurnosti. Ako nam trenutno nije dobro, ne ostvarujemo napredak, nezadovoljni smo, a ne činimo ništa da se pomaknemo, onda smo zaglavljeni u svojoj zoni poznatosti. Vjerojatno imamo gomilu izgovora kao opravdanje. Zona poznatosti je vrlo zavodljivo mjesto. U njoj nam sve nevolje, sukobi i tjeskobe djeluju blisko i poznato. Van zone koju poznajemo su neke nove tjeskobe i problemi, pa najčešće pomišljamo: „Tko će se sad upoznavati s njima, dosta mi je ovih mojih problema”. Ove svoje (probleme, nesuglasice, nezadovoljstva, traume čak) već dovoljno poznajemo. Nekako smo se srodili s njima i iako nam je teško, bar nam je teško na poznati način. U svojoj zoni poznatosti imamo iluziju sigurnosti. Trebamo biti svjesni da ovako gušimo sebe. Oduzimamo sebi mogućnost da iskusimo nešto novo. Zaustavljamo svoj razvoj i sprječavamo sebe da se susretnemo s nečim novim, da razvijemo neke nove vještine i ojačamo sposobnosti. Važno je zapamtiti da van onoga što nam je poznato nisu samo novi problemi i brige, već i novi izazovi, prilike i mogućnosti. Uz iskorak iz zone poznatosti mi otvaramo vrata novim iskustvima i šansama za rast i razvoj. Izaberimo novu priliku umjesto prividne sigurnosti. Svi mi možemo mnogo više nego što mislimo.
Kako se nositi sa strahom
- Kada se javi strah i prepoznate ga, možete si svjesno reći: „U redu je, nisam ugrožen/a. Ovo je moj doživljaj situacije. Hajde da razmotrim malo bolje o čemu se ovdje radi.” Zatim prikupite potrebne informacije, pa donesete zaključak. I shvatite se ne morate ni boriti ni bježati.
- Preispitujte se. Što su realni, a što nerealni strahovi? Jeste li zaista realno ugroženi ili to samo primordijalni refleks igra svoju nesvjesnu ulogu? Ako se stalno plašite, doživljavajte okruženje kao neprijateljsko, doživljavat ćete život kao minsko polje. Vlastiti život će vam neprekidno biti u „bori se ili bježi” stanju. Stoga pratite svoje misli i emocije.
- Podsjetite se činjenica do kojih su došla istraživanja, a koje kažu da se 60 posto svih naših strahova nikada ne realizira, 20 posto se tiče prošlosti, koju više ne možemo kontrolirati, a 10 posto odlazi na male, bezvrijedne stvari za koje zapravo nitko ni ne mari. Od preostalih 10 posto, samo se 4–5 posto može smatrati opravdanim strahom. Hoćete li dopustiti da 4–5 posto vaših misli rukovodi sa 100 posto vašeg života?
- Zapitajte se: „Što je najgore što se može dogoditi ako se realizira ovaj moj strah?” Shvatit ćete da u najvećem broju slučajeva to zapravo i nije toliko strašno koliko je vama djelovalo dok se s tim niste suočili.