NAPADAJI PANIKE KAO PRILIKA ZA PROMJENU ŽIVOTA: Psihoterapeutkinja objašnjava što ih uzrokuje i kako ih spriječiti

Veliki broj ljudi se barem jednom u životu susreo s napadima panike, onim osjećam kada misliš će se nešto strašno dogoditi, a ne znaš možeš li se zaštititi od toga. Ljudi koji su imali takvo iskustvo najčešće su mislili da će doživjeti srčani ili moždani udar, da će poludjeti, pasti u nesvijest, itd., odnosno doživjeli su određene tjelesne simptome koji su upućivali na potencijalnu katastrofu, ali to se nikada nije dogodilo, jer su panični napadi, koliko god bili neugodni, naš način kako se nosimo s određenim poteškoćama, naš mehanizam preživljavanja nekada davno, ali i sada. Oni nam nešto govore i zato je važno da ih ne zaboravimo slušati!

Konstanta visoka razina anksioznosti, brige i strahovanja nad time što bi se sve loše moglo dogoditi, vrlo često i dovede do napada panike. Najčešće nismo svjesni svih silnih negativnih misli kojima se strašimo, koje gotovo kao da se automatski pojavljuju, stoga i imamo osjećaj kako nemamo kontrolu nad njima. No upravo je to ono što se može promijeniti.

Često pokušaj rješavanja napada panike i postaje problem, jer kako određene podražaje prepoznajemo kao životno ugrožavajuće, strah koji se u tom slučaju javlja, ima funkciju spašavanja našeg života, odnosno preživljavanja. I onda upravo taj strah koji u ovom slučaju ima funkciju rješavanja problema, postaje problem koji još više potiče panične napade i na taj način se zavrtimo u krug iz kojeg nam se čini da nema izlaza. Tako npr. lupanje srca možemo doživjeti kao predinfarktno stanje, koje u nama aktivira strah, koji bi nam zapravo trebao pomoći da preživimo, i zato se u krv izlučuje adrenalin da bi bili spremniji na akciju, no on dodatno pojačava lupanje srca i tako u krug. A kada iznova i iznova ponavljamo taj začarani krug, napadi panike nažalost postaju naučeno ponašanje, pa se aktiviraju u situacijama u kojima su se nekada prije dogodili i pod okolnostima u kojima su se nekada prije dogodili, jer sve što podsjeća na njih u nama pobuđuje strah da će se ponoviti, strah kojima ih aktiviramo. Strah da će se, ili bi se opet mogli dogoditi, je upravo ono što je i potrebno da se dogode.

Koja je njihova funkcija

Važno je da znamo kako napadi panike imaju funkcije na različitim nivoima, jer su naši strahovi dizajnirani da nas štite od opasnosti koje su postojale nekada davno prije kad se ljudska vrsta borila za opstanak, ali i nekada davno prije u našem djetinjstvu kada su nam naši strahovi i određene akcije pomagali da preživimo u okolnostima koje smo tada mogli vidjeti i razumjeti jedino svojim dječjim očima i dušom, odnosno dječjom logikom. Tako da su svi ti simptomi nekada davno prije imali puno dublji smisao i svrhu, no s vremenom su ih izgubili te nam više zaista nisu potrebni.

Evolucijska funkcija preživljavanja
Za početak bismo mogli reći da čovjek koji živi u modernom svijetu ima mozak iz kamenog doba, koji reagira na opasnosti koje su tada postojale. Pa je tako panika nekada davno služila da aktivira sve naše resurse kako bi se zaštitili od grabežljivaca i/ili čovjeka, odnosno od opasnosti koje su nam tada prijetile, kada nam je život bio ugrožen, sa svrhom preživljavanja. Tada bi se aktivirao simpatički dio mozga i mi bismo bili spremni na bježanje ili suočavanje s opasnošću koja nam je prijetila. I iako su nekad imali funkciju preživljavanja, odnosno spašavanja golog života, pitam se jesu li danas u potpunosti bespotrebni i beskorisni?

Metafora modernog doba
S obzirom na očekivanja modernog svijeta od nas, a posljedično onda i nas samih od sebe, nije ni čudo kako neki ljudi konstantno osjećaju anksioznost, bili je svjesni ili ne. A upravo je ona najčešće i preduvjet da do napada panike i dođe. Nekada su nas branili od divljih zvijeri, no pitam se koje su to sada "divlje zvijeri" modernog svijeta koje kao kakve nemani iskaču iz raznoraznih uglova, te pale naše primitivne alarme u mozgu namijenjene preživljavanju? Koje su to zapravo najveće i najstrašnije prijetnje modernog čovjeka? Što mislimo da toliko ugrožava naše preživljavanje i opstanak? Brane li nas možda od onoga što su nas učili da bi nas trebalo najviše zastrašivati, a to je najčešće strah kako nećemo uspjeti?! "Uspjeti" u poslu, vezi, braku, odnosima, obitelji, itd. "Uspjeti" u životu. "Nisi dovoljno dobar. Pogriješit ćeš. Nećeš uspjeti imati izvrsne rezultate, a samo oni su važni. Nećeš se ostvariti. Nećeš uspjeti, a vrijediš jedino ako "uspiješ"., itd."

Jer naše poimanje uspjeha je usko vezano s onim što nam nameće i kako ga definira moderno društvo. Očekivanja da od malih nogu budemo najbolji u svemu, jer je jedino to važno. Da je jedino najbolji rezultat bitan i da tek kada ga postignemo vrijedimo. Da se uspjeh mjeri kroz stečena materijalna dobra. Da je važno imati odnose sa određenim ljudima, odgovarali nam oni ili ne. Da je potrebno izgledati na određeni način, inače je naš život promašaj. I naravno da ne zaboravimo: odgojna uvjerenja kako ćemo raznoraznim kritikama djeci zapravo pomoći da postignu izvrsnost u svemu, a to je ono što mislimo da je bitno i da će im osigurati dobar život. 

Samo je li ta definicija uspjeha modernog svijeta, zapravo uspjeh kojem bismo trebali težiti? Previsoki i nerealni zahtjevi vezani za materijalna i intelektualna postignuća, za odnose koji nisu dobri za nas, za izgled, itd. Previsoki i nerealni zahtjevi koje stavljamo pred sebe, na osnovu društvene slike kakvi bi trebali i morali biti. Kada se svim silama i na svim poljima trudimo biti "savršeni" i "nepogrešivi"! Kada imamo osjećaj kako se to od nas očekuje, pa je sasvim logično da i sami od sebe to očekujemo.

Jer što god "uspjeh" bio za nas, nikada ga nećemo postići, ako smo konstantno usmjereni na to ga moramo postići! Poanta je da uživamo u putovanju, a ne da stalno grabimo za uvijek novim i drukčijim ciljevima. Kada nas kroz život konstantno goni onaj "MORAM!", ne možemo biti opušteni i uživati u svojem putovanju, već upravo suprotno. I koji je onda smisao tog našeg "uspjeha", ako nas gura u provaliju? 

Jeste li se zapitali što će se dogoditi kada promijenimo značenje uspjeha? Kako li će onda izgledati te zvijeri modernog svijeta i hoće li nas konačno i napustiti? Mnogi svjedoče kako su im upravo napadi panike pomogli promijeniti život. Oni mogu biti vaša prilika da redefinirate značenje tog lažnog "uspjeha". Da svojem životu date novi smisao. I tada su oni ono najbolje što vam se je moglo dogoditi. Ljudi mogu imati različite "divlje zvijeri" od kojih se treba obraniti i jednostavno preživjeti, a napadi panike su onaj mali dio vašeg života koji ne smijete zaboraviti slušati, jer vas pokušavaju spasiti od samih sebe, da se ne upropastite lažnim uspjesima, uvjerenjima i idolima.

Funkcija preživljavanja na individualnom nivou
Nekada davno, kao još mali, razvili smo temelj i ideju za kasniju pojavu napada panike. Kada se je počeo izgrađivati i aktivirati taj mehanizam strahova, on je zasigurno imao svoju funkciju, no istu je s vremenom, odnosno odrastanjem, izgubio. Posljedično nastali napadi panike, na prvu izgledaju kao da osobu samo paraliziraju i onemogućuju u svakodnevnim aktivnostima. No jeste li se ikada zapitali što vam oni poručuju i koja je njihova funkcija u vašem životu sada?

Ono što sam kroz rad s ljudima koji imaju takve poteškoće naučila je da nam panični napadi signaliziraju kako u našem životu postoji nešto s čime nismo zadovoljni, kako nam je potrebna određena promjena i da smo upravo sada i spremni na nju. Iako neugodni i većinom prilično zastrašujući, pomažu nam da postignemo život koji želimo, s kojim ćemo biti zadovoljni. Potiču nas na kvalitetne promjene i zapravo su često početak našeg novog života. Oni su naša prilika za boljim životom, mali dijelovi našeg života koje ne smijemo zaboraviti slušati!

Jesmo li možda zaboravili brinuti o sebi, biti nježni prema sebi? Znamo li uopće što to znači brinuti o sebi i kako ćemo to postići? Jer napadi panike i jesu ovdje kako bi nas podsjetili i naučili da brinemo o sebi, da budemo nježni prema sebi, da mislimo na sebe. A da bi to postigli prvo moramo naučiti biti nježni i razumijevajući prema drugima, jer oni koji su osuđujući i kritični prema drugima, te osude i kritike svako toliko okrenu prema sebi na unutra, a onda opet na van prema drugima i tako u krug.

Kako naše razumijevanje može utjecati na njihovo kreiranje

Ljudi dolaze s različitim pričama vezanim za napade panike. Tako je jednom jedna osoba došla s pričom iz psihijatrijske ordinacije, pričom kako su napadi panike nešto čega se nikada neće riješiti, jer je nemoguće riješiti ih se. Kako su oni nešto što je u njezinom životu prisutno sada, ali i zauvijek do kraja života. I upravo je to bila priča koja je hranila i poticala mehanizam pokretanja napada panike. Konstantna strepnja i strah kako se mogu ponoviti je upravo ono što ih je i pokretalo. I tek kada je promijenila to svoje uvjerenje, napadi panike su počeli blijediti, dok u konačnici u potpunosti nisu prestali. I naravno da je bilo potrebno mijenjati još i mnoga druga uvjerenja i pretpostavke o sebi, drugima i svijetu, kako se mehanizam napada panike više ne bi pokretao. No ideja da se paničnih napada nemoguće riješiti, odnosno da su oni dio nas i našega života do samoga kraja, te da se moramo naučiti živjeti s njima, bilo je prvo uvjerenje koje je trebalo napustiti kako bi došlo do potrebnih promjena.

Sjećam se i iskustva rada s osobom koju su mučili "problemi s disanjem", kako je to ona opisivala i razumjela. Medicinski uzroci su bili isključeni, a po njezinom opisu vlastitih tegoba savršeno se je uklapala u kategoriju napada panike. No ona isto nije vidjela u okviru napada panike, tako da je ja svojim interpretacijama i opisima niti nisam vodila u tu priču, niti joj davala ideju da bi to mogao biti njezin problem, iako je to bila prva misao koja mi se je pojavila. Umjesto toga smo skupa istraživale što njezine teškoće za nju znače, kako misli da su nastale, te kako misli da bi ih mogla riješiti. Moj vlastiti opis i razumijevanje njezinih teškoća u okviru određene dijagnoze je mogao postati ključan za njezinu definiciju svojeg stanja, stoga njezino stanje nikada nismo definirale u okviru napada panike, jer sama ta ideja i opis sa sobom nose određene metalizacije i pretpostavke što bi joj se sve još moglo dogoditi i kakav problem zapravo ima. Kada ljudi nekoj svojoj poteškoći daju određeni nazivnik, imenuju je na određeni način, istovremeno počnu sakupljati i dodatne informacije o toj teškoći sa željom da si pomognu, pa tako mogu čitati po internetu ili negdje drugdje o onome što ih muči, te dobiti ideju što bi još sve moglo poći krivo. Ako u okviru svoje poteškoće prepoznaju recimo šest simptoma, a pročitali su da ih je devet, uskoro će najvjerojatnije nesvjesno iskreirati i ovih preostalih tri, te se savršeno uklopiti u određenu dijagnozu. Zato je u procesu psihoterapije, ali i izvan nje, iznimno važno biti oprezan i paziti da drugima ne namećemo vlastite ideje, pretpostavke i opise, već radije s njima istraživati njihovo vlastito značenje i razumijevanje poteškoće s kojom se susreću, te načine na koje bi ju mogli riješiti.

Što bi nam moglo pomoći

Kada osvijestimo mehanizam djelovanja napada panike, što smo većim dijelom i učinili kroz ovaj tekst, shvatimo kako ono što nam se događa nije naša krivica, već tako funkcionira naš mozak i konačno dobijemo priliku da postanemo razumijevajući i nježni prema sebi. Ali isto tako shvatimo i kako imamo aktivnu ulogu, odnosno moć cijelu tu priču promijeniti. Jer na samu pomisao kako nam prijeti opasnost, pale se alarmi u našem mozgu, odnosno potiče se aktivnost amigdale, centra naših emocija. Naš stari mozak barata s funkcijama koje nam omogućuju vrlo brzo reagiranje, ali zato za razliku od novog mozga, ne razlikuje ono što se zaista događa, od naših hipotezi i pretpostavki da bi se nešto moglo dogoditi. Tako npr. na pravi potres ili na samo zamišljanje kako će se potres dogoditi, možemo reagirati jednakom emocionalnom reakcijom. I onda zapravo ono što zamišljamo kao potencijalnu katastrofu, naš mozak prepoznaje kao pravu katastrofu koja se upravo sada i događa, te nas priprema na djelovanje. Ostalo već znate kako ide.

Postoje različite tehnike disanja, relaksacije i poticanja savjesnosti u trenutku u kojem živimo, kojima možemo smanjiti razinu anksioznosti, no kao i za sve ostalo, potrebno je neko vrijeme i trud da ih naučimo. A definitivno bi bilo dobro da potom postanu i dio naše dnevne rutine.

Kod udaha se aktivira simpatički dio mozga koji nas sprema na određenu akciju ili aktivnost, a kod izdah parasimpatički, zaslužen za opuštanje. A kada smo napeti, nesvjesno udah postane dulji od izdaha, stoga bi bilo dobro okrenuti priču i kada primijetimo da smo napeti, izjednačiti udisaj i izdisaj ili jednostavno produljiti izdisaj u odnosu na udisaj. Možemo recimo ispred sebe zamisliti ogledalo ili čak i stati pred pravo ogledalo, udahnuti te potom lagano ispuhujući zrak, pokušati zamagliti ogledalo. I to ponoviti više puta. Tako možemo izregulirati aktivnosti simpatičnog i parasimpatičkog djela mozga, te na taj način utjecati na vlastitu opuštenost, kojem sprječavamo da do napada panike uopće i dođe.

No što kada se je naš mehanizam zaslužan za pokretanje napada panike već aktivirao? Što ako je adrenalin već preplavio naše tijelo? Jer upravo tada i kreću te tjelesne reakcije i senzacije, kojih se tako jako bojimo. A upravo taj strah i potiče stvaranje još više adrenalina (hormona straha), te samim time tjelesne reakcije postaju jače i intenzivnije, a posljedično i strah postaje jači i intenzivniji, i tako u krug. Tada je naše tijelo spremno za akciju. Spremni smo za dobar sprint ili neku drugu intenzivniju tjelesnu aktivnost, koja bi naše tijelo ponovno vratila u ravnotežu. I zato je važno da se tada sjetimo kako je s našim zdravljem sve uredu, a simptomi koje osjećamo su zapravo tu da bi nam pomogli pripremiti nas za bijeg ili suočavanje sa opasnošću, te će, kao i sve ostalo u našem životu, proći. I zato ih jednostavno prodišimo, znajući kako nam te tjelesne senzacije ne mogu ništa, one su zapravo tu da nam pomognu.

Mišići lica su izuzetno povezani s mozgom, jer je čovjek socijalno biće, tako da smiješak možemo vidjeti preko magnetske rezonance. Isto tako kada ponovno lice razvučeno u smiješak prebacimo na neutralni izraz, treba 8 sekundi da se isto pokaže na magnetskoj rezonanci. Zato je važno da znamo kako osmjehom, disanjem, pokretima i položajem tijela možemo svojem mozgu posredovati informaciju kako nismo u opasnosti. Pa recimo sami možemo na taj način preusmjeriti svoje emocionalne reakcije.

Isto tako svjesno možemo stvarati različite slike u svojim mislima, kojima ćemo potaknuti parasimpatičku reakciju mozga. Različite imaginacijske vježbe sreće, sigurnosti, sretnog i sigurnog mjesta, itd., zasigurno će aktivirati parasimpatički sustav. Ujedno postoje i različite aktivnosti koje nam mogu pomoći da preusmjerimo svoje misli, te da se isključimo iz vlastite katastrofalne realnosti, u onu koja nas recimo može nasmijati i oraspoložiti. Pa bi možda mogli pogledati neku dobru komediju koja će vas u potpunosti isključiti iz priča koje si pričate, te vam pomoći promijeniti kemiju mozga. Ili bilo što drugo što vam najbolje u tom trenutku odgovara, a moglo bi vam pomoći preusmjeriti misli od zamišljanja potencijalnih katastrofa.

Isto tako postoje i različite kognitivne tehnike, koje nam pomažu osvijestiti i naučiti kako drukčije vidjeti te zastrašujuće ideje i uvjerenja o sebi, drugima i svijetu. Kada ih postanemo svjesni i kada se ulovimo kako ih previremo po mislima, dobro bi bilo da probamo naći dokaze za i protiv tih uvjerenja. Možda ne bi bilo loše i da ih napišemo na papir, jer na taj način sprječavamo apstrakciju misli i osjećaja, te ćemo zasigurno dobiti nove ideje i potencijalna rješenja.

I naravno, tu je još pregršt načina kako si pomoći, no ono što je najvažnije da znate je da možemo mijenjati svoja uvjerenja i ideje o sebi, drugima i svijeta, što je i potrebno kako bismo zaustavili napade panike. Možemo mijenjati svoje percepcije, razumijevanje i shvaćanje života i onoga što je bitno, te na taj način utjecati na paljenje, odnosno ne-paljenje crvenog alarma u našem mozgu.