KOJE NAM TO PRIČE STVARA ANKSIOZNOST? Ona je znak da nam je hitno potrebna promjena, tvrdi psihoterapeutkinja

Sve više ljudi, osobito mladih, bori se s anksioznošću. Odmalena se od djece očekuje izvrsnost gotovo u svemu: da što prije počnu samostalno jesti i obavljati nuždu, da se sami oblače, spavaju sami... U stopu pratimo razvojne trendove da bismo znali kada bi dijete trebalo usvojiti određene razvojne navike, često zaboravljajući na njegovu individualnost i posebnosti. Djecu se već u vrtiću uči da je uspjeh kada postižu dobre rezultate u određenim zadacima koji se stavljaju pred njih. Već tada ih uče vrednovanju, a samim time djeca uče i kako će vrednovati sami sebe te poslije na taj način grade sliku o sebi i procjenjuju svoju vrijednost. Odmalena uče da se pozitivno vrednuju samo najbolji rezultati.

Iz generacije u generaciju od djece se očekuje sve više i više. Sjećam se da je većina mojih vršnjaka, uključujući i mene, u školi učila pisati slova i brojke, a većina današnje djece u školu dolazi s tim znanjem. Danas se osnovna i srednja škola završavaju uz pohađanje brojnih satova poduke izvan redovne nastave, tzv. instrukcije, što je u moje vrijeme školovanja bilo više iznimka, nego pravilo. Pitam se kakva je onda ta škola danas kad je se ne može završiti bez instrukcija. Kako se osjećaju ta djeca koja nisu sposobna svladati školsko gradivo bez instrukcija? Kakvu poruku time dobivaju?

Uspjeh se većinom mjeri školskim postignućima i materijalnim dobicima. Pred svu djecu stavljaju se isti ciljevi, a pritom se zanemaruju njihove individualne sposobnosti, želje i aspiracije. Djeca su od najranije dobi pod pritiskom jedne jedine definicije „uspjeha“ koja im se nameće, kao da ne znamo drugačije i bolje. Kada radim s djecom i mladima, ponekad mi se čini da ne postoji ništa važnije od škole. No, bi li to zaista trebalo biti tako i kamo nas to vodi? A kada pojedino dijete odbije slijediti taj mit o uspjehu, najčešće ga kritiziramo i vršimo pritisak na njega misleći kako mu tako pomažemo da postigne bolje rezultate, da postane „uspješnije“. I tako odrastaju, postaju odrasli ljudi koji ne iskorištavaju vlastite potencijale, ne žive u skladu sa svojim sposobnostima, nisu ispunjeni i sretni, nego se, otkad znaju za sebe, svim silama trude izvršiti cijeli niz zadataka koji se tijekom njihovog života stavljaju pred njih, a čije bi ispunjavanje trebalo dovesti do realizacije tog nedostižnog mita o uspjehu. Živeći pod tim bremenom od najranije životne dobi i nikako ne uspijevajući dosegnuti tu bajku o uspjehu, sve više i više ih je strah i pitaju se hoće li oni to uopće moći i jesu li tome dorasli. Već od malih nogu pred nas se stavljaju zadaci nakon čega se pitamo: Jesmo li dovoljno dobri i hoćemo li zadovoljiti sve ono što se od nas očekuje? Hoćemo li uspjeti biti „uspješni“? Kamo nas vodi takav način razmišljanja?

Uzrok straha

Anksioznost se javlja u situacijama za koje procjenjujemo da nadilaze naše sposobnosti i kada ne možemo izaći na kraj s njima. Oni koji bi za sebe rekli da se već neko vrijeme bore s anksioznošću te da ih ista preplavljuje tijekom velikog dijela njihovog života, najčešće misle kako njihova cjelokupna životna situacija nadilazi njihove sposobnosti te se s istom ne mogu nositi, niti je riješiti, a da toga u većini slučajeva nisu svjesni. U tom slučaju kontekst u kojem se anksioznost javlja veoma je općenit, dok su situacije u kojima se javlja toliko uobičajene da često nismo u stanju odrediti uzrok svojega straha i jednostavno imamo osjećaj da ne postoji nešto što ga zapravo izaziva.

Jesmo li možda tako dugo kroz život strahovali od svega i svačega, toliko strepili pitajući se jesmo li dorasli životnim situacijama i životu samome da više ni sami ne znamo s čime bismo anksioznost povezali, da je zapravo postala dio našeg života, osjećaj koji nas preplavljuje i sveprisutan je? Razlog zbog kojeg većina ljudi anksioznost teško može povezati s određenom situacijom zapravo je to što se anksioznost uglavnom odnosi na cjelokupnu životnu situaciju.

Priče koje potiču ankisoznost

Pod utjecajem tog osjećaja koji nas preplavljuje, naše tijelo reagira na različite, za nas vrlo neugodne načine. Tako će netko imati problema s disanjem, netko sa spavanjem, netko će reagirati napadajima panike, neki će osjećati napetost u tijelu, a netko možda čak i bolove u tijelu, dok će neke osobe razviti niz psihosomatskih tegoba... No, svi će imati jedan isti zajednički nazivnik, a to je tjeskoba ili anksioznost, strepnja da nismo dorasli svakodnevnim životnim situacijama, dok u glavi kreiramo strašne scenarije što bi sve moglo poći po zlu.

Naše viđenje sebe, drugih i svijeta u kojem živimo ovisi o pričama koje si pričamo, o pričama koje smo si cijelog života pričali. Ovisi o pričama koje smo naučili pričati dok smo slušali i gledali što nam to drugi govore o nama, sebi i svijetu u kojem živimo, o pričama o tome tko smo mi i koliko vrijedimo, tko su drugi i kakav je svijet u kojem živimo, priča ma o tome što će biti s nama i našim životom i možemo li neke stvari ili ne možemo. Naš životni put, sustavi u kojima smo se razvijali, kao i važne odrasle osobe koje su bile ili su još dio našeg života pomogli su nam da ispričamo te priče. I to su većinom činili iz velike ljubavi i želje da nam pomognu da postanemo „uspješni“ i imamo dobar život, ne znajući drugačije i bolje. I upravo su te priče o onome što je uspjeh, što je potrebno da ga postignemo i hoćemo li ga mi ostvariti bitna stavka u razvoju anksioznosti ili tjeskobe. Mi smo ti koji kreiramo svoju vlastitu realnost, pa tako i svoje mentalne predodžbe, mišljenja, uvjerenja, vrijednosti, predrasude i stereotipe. I tako naše priče postaju stvarnost koju živimo.

Začaran krug

Određen broj ljudi naći će načine kako se nositi s anksioznošću, naći će načine kako sami sebi ispričati neke druge priče. No, neki ljudi se, nažalost, zapletu u začarani krug i konstantno si pričaju jedne te iste priče, dok pokušavana rješenja, koja bi im trebala pomoći u borbi protiv anksioznosti, zapravo postaju dodatni problemi koje također treba rješavati. Tako su neki ljudi ponekad uvjereni da će, ako se dovoljno brinu, ako se zaista veoma brinu, spriječiti da se dogodi nešto loše. To je jedan od načina kako se od rješenja stvara dodatni problem, kako počinjemo osjećati anksioznost ili tjeskobu. Ono što nam je u tom trenutku potrebno su nove strategije i načini kako uopće početi sam sebi pričati nove i drugačije priče o sebi, drugima i svijetu, koje će onda zasigurno utjecati na promjenu našeg razmišljanja o tome jesmo li dorasli životnim situacijama i životu uopće.

Ako se borimo s anksioznošću, onda je ona za nas stvarna da stvarnija ne može biti, no važno je znati da je ona zapravo produkt našeg načina razmišljanja te ako promijenimo način razmišljanja, promijenit će se i naša stvarnost jer – naše misli postaju naša stvarnost. Ponekad nam je u tome potrebna pomoć i podrška drugih – obitelji, prijatelja, možda čak i stručnjaka. Važno je znati da su neki ljudi osjetljiviji i nježniji, pa će u određenim situacijama, pod utjecajem određenih stresova, možda i prije od nekih drugih reagirati anksioznošću. Tada je važno da sebe prihvate takvima kakvi jesu i da budu nježni prema sebi. Sjetimo se da smo upravo mi oni koji najbolje znamo kako se nositi s određenim stresovima, kako se nositi s anksioznošću, to imamo u sebi, bili mi toga svjesni ili ne. Tako i anksioznost možemo razumjeti kao znak da u našem životu treba nešto promijeniti. A sama ta ideja već je zapravo početak promjene.

Jednom su u Chicagu tri muškarca slučajno ostala zatvorena u kamion-hladnjači preko noći. Znali su da će se za tri sata smrznuti. Ujutro su pronađeni mrtvi od posljedica smrzavanja. A onda je otkriveno da hladnjača uopće nije bila uključena!!! Naše misli postaju naša stvarnost!