U središtu Zagreba ulazim u prostor iza čijeg stakla izviru boje i toplina. Uz prijeko potrebnu šalicu kave susrećem se ženama koje tamo provode veliku većinu svog vremena, a sve kako bi pomogle onima od nas koje prolaze kroz period straha i borbe. Nalazimo se naime u uredu Udruge naziva „Nismo same“, a koju je osnovala i čija je predsjednica Ivana Kalogjera.
„Razboljela sam se 2015. godine“, započinje novinarka jasnog, odlučnog govora kojoj maligna bolest nije oduzela glas već ju je postavila kao lice koje riječima oblikuje i približava toliko neispričanih priča, podižući svijest u društvu kojemu pripadamo, a koje se još trudi ne čuti. Već pri samom početku razgovora osjećam se bespomoćno slušajući statistike koje Ivana, s lakoćom, iznosi.
„Smrtnost je pala, godišnje imamo 2800 žena s dijagnozom. Ali, dnevno u Hrvatskoj umru 2 žene. Za mene je svaki život vrijedan i adekvatnim postupanjem bi se produžio. Rak dojke je u 90% posto slučajeva izlječiv, ali ljudi izbjegavaju provjere. Odaziv za mamografiju je 60%.“ Možda vam ovi podaci zvuče kao napredak, ali Ivana napominje kako time ne može biti zadovoljna niti bi itko od nas trebao na to gledati kao pozitivnu vijest jer „u nekim županijama je odaziv oko 30%.
Nevjerojatno mi je da se, ako već postoji mogućnost besplatnog, preventivnog pregleda, za koji se potvrđuje dolazak, od recimo petnaest žena koje su zakazale termin, pojavi samo tri do pet. Nitko ne snosi posljedice za to, a nekoj drugoj ženi oduzeto je mjesto. U manjim sredinama, to se sustavno događa.“ Pritom, ističe kako tehničari koji vrše preglede nisu plaćeni po dnevnom radu, već broju pregleda koji tijekom dana obave. Očito, zaključujem u sebi, pripadamo društvu koje ne osjeća odgovornost prema sebi, ali i drugima.
S ciljem proširivanja svijesti i naglašavanja važnosti ovakvih akcija, Udruga Nismo same zajedno s tvrtkom Novartis ove je jeseni pokrenula kampanju „Uzmi ih u ruke na vrijeme“u sklopu koje je održan i donatorski događaj Pink Advent diljem Hrvatske s prodajom proizvoda. Ovom humanitarnom akcijom koja traje do 31. siječnja 2024. prikupljaju se sredstva za nastavak inicijative „Nisi sama – ideš s nama“ kojom se osigurava besplatan taksi prijevoz ženama na kemoterapije.
„Dio kampanje je i viralni izazov #UzmiNaVrijeme, a podržale su nas brojne poznate Hrvatice, primjerice Ana Radišić, Mojmira Pastorčić, Lucija Lugomer, Ana Bacinger, Nana Nadarević, Dora Srdar i brojne druge. Ovim izazovom smo željele potaknuti jedna drugu na samopregled. Lopticu bi opipali kao što to radimo u samopregledu te ju bacili dalje da i druge žene učine isto“, objasnila je Ivana. Kampanju je pratilo i vanjsko oglašavanje na plakatima u više gradova čime se dodatno naglasila poruka da rani rak dojke može biti izlječiv.
Vrijedna inicijativa Udruge je i događanje u manjim gradovima i sredinama, kroz koncept ispijanja kave s liječnicima. Riječ je o projektu edukacije „Nisi sama – educiraj se uz zdravu kavu s nama“ koji je financiran sredstvima Europskog socijalnog fonda, a u sklopu kojeg se posjetilo petnaest lokacija i poticalo na razgovor o težim temama. Projekt je polučio visok interes, a Ivana navodi kako je „trećina prisutnih sudionica pripadala skupini zdravih žena. One su se došle informirati. Ljudi su usamljeni u bolesti, nedostaje im druženja. Imaju potrebu podijeliti svoju priču i upoznati druge. Odazvalo se i mnogo doktora. Osjećali su kako kroz ovakav pristup imaju priliku pokazati da su i oni ljudi. Ponekad imaju samo malo vremena objasniti dijagnozu i proces, a kroz ovu dimenziju kao da su i sami prošli kroz psihoterapiju. Nije jednostavno biti s druge strane dijagnoze.“ Pomišljam kako nam generalno, bez obzira na količinu priča koje čitamo ili čujemo kroz prizmu prijatelja i poznanika koji su se susreli s malignim bolestima, nedostaje edukacije.
„Bolest je kod nas još uvijek stigmatizirana. Uglavnom zbog straha od smrti. Mnogo je slučajeva u kojima žene taje svoju dijagnozu, čak i članovima obitelji. Jer, okolina ne reagira kako bi trebala. U nekim sredinama žene iz društvenih krugova odmah dolaze u posjetu i već s vrata plaču, nariču, dramatiziraju…
To je strašno. U manjim mjestima u Slavoniji riječi koje se odnose na grudi, osnovnu fizionomiju, poput: sisa, su taboo. Zabranjene. Žene su opterećene gubitkom kose i ni slučajno se ne bi mogle u javnosti pokazati ćelavima. To je apsolutno nedopustivo. Najviše me pogodila ispovijest jedne mlade žene, isto iz Slavonije, u čijoj su blizini, u trgovini ljudi sklanjali djecu od nje, misleći kako je rak zarazna bolest. Ili, često me znaju pitati žene smiju li se poslije zračenja voziti električnim tramvajem, misleći kako ga on može poništiti…“
Svatko se naravno sa svojim gubitcima nosi drugačije. Jer, bolest ne samo da izjeda iznutra, ona oduzima dijelove koje su prepoznatljivi liku osobe, krade crtice identiteta. Gubitak kose uistinu jest jedan od onih momenata koji budi realnost stanja i mnogi tada osjećaju kako kopne. Ivana se s tim, čini se, brzo pomirila. Možda prirodno, možda obrambeno ili buntovnički, odlučila je ne žaliti i bila jedna od hrabrih žena koje su perici rekle: „ne“.
„Imala sam jako dugu kosu. Šok je to uvijek. Na preporuku doktorice postepeno sam ju skraćivala. Desetak dana nakon prve kemoterapije je počela ispadati u busenovima i obrijala sam se. Donijela sam odluku – hodala sam ćelava.“ Prisjeća se i kako joj je medicinska sestra, koja joj je davala upute prije kemoterapije rekla kako će ju onda svi gledati, a na to je „pošizila“ i taj joj je stav dao dodatni poticaj.
Dva je puta odstranila obje dojke, a prvi put i jednu bradavicu. Nakon tri i pol godine tijelo joj je odbacilo silikone i ponovno je išla na operaciju. U šali kaže kako sada ima „treće najljepše grudi“. I opet, uskoro ide na punkciju. U međuvremenu je odstranila i drugu bradavicu i njihov joj je gubitak pao najteže. „Tada sam se najviše plakala. Bilo mi je gore od dojke. Kad sam išla na previjanje tulila sam u autu… Ali sad sam se navikla. Danas se one mogu i uzgojiti pa presaditi, nacrtati.“ Zastajem u ovom trenutku jer uistinu se osjeća svaka priča koju izgovara, svaki taj trenutak. Nemoguće je ne zamisliti ta stanja i gubitke. No, što je njoj tada, pomoglo? U čemu je pronašla snagu?
„Prijatelji i otvoreni razgovori. Zaista imam super ekipu i mi smo sve okrenuli na šalu.“ Tako i drugima, koji imaju u obitelji osobu koja boluje od raka savjetuje upravo razgovor, a ne korekcije u načinu života ili ponašanju. „Uglavnom se u najboljoj namjeri rade krivi potezi. Želi se tu osobu na neki način promijeniti od prehrane nadalje. Ali čemu? Ni u što nemojte upirati prstom jer, to je splet okolnosti. To su sve neke predrasude. Recimo: bila si tužna, pušila si, rastala si se, imala si loš posao, sve je to iz glave… Ili, počinje se raditi analiza na temu što bi se trebalo jesti, što se jelo do sada pa ona poznata misao kako šećer hrani rak… Potpuno krivo. Ako ste se razboljeli niste postali manje inteligentni ili sposobni. Treba oboljelima normalno pristupiti jer svatko zna što mu paše, a što ne. Ako želiš pomoći pitaj – kako. Prošećite toj osobi psa, donesite ručak, sjedite kraj nje i slušajte. Nemojte držati prodike.“
Tijekom vlastite borbe išla je na različite psihoterapije koje su joj pomogle nositi se s bolešću, no danas, dok upoznaje nove ljude priznaje kako joj nedostaje snage koju je ranije imala za dublje povezivanje sa svima kojima je pomoć potrebna. „I dalje mi treba terapija jer koliko god se trudim ne intimizirati, užasno me to pogađa. Na smrt se ne možete ikada pripremiti, a posebno ako je riječ o mladim ženama. To nekad skupljam u sebi, a u vrlo kratko vrijeme imala sam već nekoliko smrti i moram to procesuirati na neki način. Sve mi je teže i zato se u zadnje vrijeme ne mogu intenzivno družiti.
Djelujem poput nekog činovnika, ali potrebno mi je biti malo na distanci. Teško je, kad se povežeš i dobiješ lošu vijest. U jednom slučaju nisam uopće znala kako odgovoriti na vijest. Jednostavno neke stvari više ne mogu. Da, neke žene su mi postale prijateljice. To je stvar koju mi je bolest donijela u život. Ali ne mogu to biti i s nekoliko tisuća ljudi.“
Vrijedi ponoviti savjet s kojim većina nas misli kako je već dovoljno usvojila. Onaj o pregledu. Ne samo opipavanju dojki, za što je udruga napravila i video u kojemu to objašnjava pjevačica i voditeljica Ida Prester, već onom regularnom, kontinuiranom, koji nam svima treba biti u kalendarima. „Ni jednom mi ni jedan ginekolog nije objasnio niti pokazao kako sama pregledati dojku, a imam troje djece. Trebali bi to raditi. Svatko do minimalno 25 godina treba krenuti na ultrazvuk dojke, nakon 40. na mamografiju, a po potrebi na magnet.
Pogotovo ako imate nekoga u obitelji. Ja sam imala 52 godine, moja kćer sada ima 23 i bila je na sistematskom. Nije prerano za steći naviku i otići jednom godišnje na pregled. Mamografija puno manje boli od svega onoga sto trebate proći ako ju ne obavite, vjerujte mi. A i oporavak također“ zaključuje Ivana nadodajući kako se stvari malo pokreću, ali nedovoljnom brzinom i interesom same politike.
Biti žena unutar sistema koji za nju ne pokazuje dovoljno interesa, naša je realnost. Viđamo to svakodnevno u različitim sferama društvenog djelovanja. Do onih, koje se boje, srame ili ne znaju kako se zaštiti i gdje potražiti pomoć. Dok završavamo razgovor, u prostor udruge počinju dolaziti članice književnog kluba, koje tamo, u kasnim popodnevnim satima diskutiraju stranice koje vode u neke drugačije svjetove.
Pozdravljam se s Ivanom, i uz pozitivan žamor koji još dopire do mene, prisjećam se svih žena koje sam poznavala, a koje su bile primorane boriti se, ali nisu uspjele. Tada nije bilo Ivanine inicijative i morale su se uglavnom, kao i u većini „ženskih“ funkcija, oslanjati samo na sebe, onu snagu koja je iz njih sve do konačnog trenutka izvirala. A koja sada, jer znam za postojanje žena poput onih u udruzi Nismo same, tinja i u meni. Ne zaboravimo, nikome nismo išta dužne. Dugujemo samo i isključivo sebi i zaštiti vlastitog postojanja.