Glennon Doyle: 'Teško je biti iskren o tome tko smo i kako se osjećamo, no još je teže živjeti poričući istinu'

Svojom knjigom 'Neukroćena', koja je u svijetu prodana u dva milijuna primjeraka, američka spisateljica Glennon Doyle otvorila je i proživjela mnoga pitanja koja si žene postavljaju u intimi svojih misli: 'Što je ono što zapravo želim i trebam? Je li ovo život kakav želim živjeti? Što ako je sve ono što su me učili – lažno? Mogu li izaći iz začaranog kruga nezadovoljstva?' Sudbonosni susret sa sadašnjom suprugom Abby Wambach preokrenuo je njen i život njezine obitelji i djece, a hrabrost da sama sebi prizna što je ono što zapravo želi napokon joj je donijela život kakav je oduvijek željela živjeti. U intervjuu za Sensu otkriva tko je i kako djeluje neukroćena žena

Moja prijateljica i kolegica iz škole Josie u svojoj učionici ima natpis koji mi je postao životna mantra svakog dana i sata u životu. 'Mi možemo raditi teške stvari' rečenica je koja me motivira i daje mi snagu da preživim dan, tjedan, mjesec, godinu... Moramo prihvatiti da život nije težak zato što smo mi slabi i puni mana ili zato što smo negdje skrenuli s puta, nego je težak zato što je život jednostavno težak, a ja pokušavam živjeti na pravi način – a to je moj način. Nekoć sam živjela po uputama koje sam, baš kao i svaka žena, dobila rođenjem, a sada sam ih odbacila i počela pisati vlastite.

Mnogo ljudi, ponajviše žene, zadovolje se s „dovoljno dobrim“ u životu. Dok smo odrastali, učili su nas da se moramo uklopiti i prihvatiti ono što nam život nudi. Vi kažete da, ako želimo izgraditi nešto iskreno i predivno, moramo uništiti sve „dovoljno dobro“ što nas okružuje. Što ste vi u tom procesu izgubili? Je li vas iznenadilo ono što ste dobili?

Žene „dovoljno dobro“ prihvaćaju jer su tako naučene. Nisu nas učili boriti se za više, bolje, boriti se za same sebe. Ljudi i svijet više vole vidjeti žene koje su patnice i mučenice nego one koje kreiraju svoj život i svoja pravila. Budući da prihvaćamo što nam je nametnuto, mi i dalje želimo nešto drugo, a ne znamo čime nismo zadovoljne. Život nam tada prolazi u tuzi, boli, očaju i nezadovoljstvu. Da bismo uništili kult „dovoljno dobrog“, moramo odbaciti sve što su nas učili. Moramo biti svjesne da smo žive samo onoliko koliko smo spremne biti „izbrisane“. Naš budući život uvijek ćemo morati platiti ovim sadašnjim.

U vlastitom procesu poništavanja izgubila sam sve što sam cijeli život lažno gradila, ali sve ono što je ostalo bilo je zdravo i osnažujuće. U tom trenutku bila sam ogoljena. Izgubila sam identitete, uvjerenja i veze, a taj je gubitak bio bolan. Ono što sam dobila mnogo je veće od svega što sam mogla poželjeti. Dobila sam pravu sebe...

Ostatak velikog intervjua s Glennon Doyle pročitajte u novom broju Sense za rujan