KAKO PRONAĆI VLASTITO UNUTARNJE SVJETLO I U TEŠKIM TRENUCIMA? Odgovara Julia Baird, autorica hit knjige Fosforescencija

SENSA: Knjiga 'Fosforescencija ili kako upaliti svoje unutarnje svjetlo kad život postane mračan', izvorno objavljena u Australiji, nastala je u vrlo mračnom razdoblju vašeg života, u razdoblju nesigurnosti kada nije bilo sigurno hoćete li pobijediti agresivnu bolest, ono što ste slikovito nazvali 'vorteks raka'. Trpjeli ste neopisivu bol. Koje su vam spoznaje davale snagu u tim teškim trenucima?

SENSA: U svojoj knjizi, kao što sugerira njezin podnaslov, puno pažnje posvećujete otkrivanju važnosti osjećaja začudnosti i tihe, iscjeljujuće moći divljenja. Kako su vam ti osjećaju obogatili život?

O divljenju sam počela razmišljati dok sam plivala u oceanu. Plivam preko zaljeva u Sydneyu koji je zaštićeni morski park, prepun morskih stvorenja, raža, kornjača, sipa, malih morskih pasa i velikih jata riba. Kada sam stekla naviku da to činim svaki dan, primijetila sam da se vraćam kući s lakoćom u koraku, s nekom vrstom radosti te da su se moje razine stresa i tjeskobe smanjile. Počeo sam se pitati 'što je to?'. Naravno, to je i dobra tjelovježba, a kao pospanoj osoba, dobro mi je došlo da se natjeram ustati iz kreveta dok je sunce izlazilo, a bilo je zabavno promatrati i druge plivače na toj prekrasnoj plaži. No, dok sam o tome razmišljala, shvatila sam da postoji nešto drugo - svaki dan bila sam sićušna figura koja je plivala na rubu golemog mora, a 'osjećati se malenom' je bilo ono što mi je trebalo. Dio toga bio je osjećaj strahopoštovanja i divljenja koje sam iskusila prema valovima, plimi i oseci, samom kretanju. Također, bio je tu i za osjećaj čuđenja pred zadivljujućim morskim životom koji je zaokupio moju maštu i činio me nasmijanom tijekom čitavog dana.

Počela sam se pitati ponašamo li se nemarno prema začudnosti života i divljenju prirodi, uzimamo li je zdravo za gotovo. Svjesni smo koliko nas 'hrane' i često planiramo odmore oko te potrebe, ali kako bi se naši životi mogli promijeniti ako bismo te osjećaje svjesno učinili dijelom svakog pojedinog dana? Kad bismo ih lovili, kao plijen? Sada to smatram neophodnim dijelom svog života i na tu 'vožnju' kad god mogu vodim i svoju djecu. Prošli tjedan, kada sam vani vidjela 'električnu' oluju duž mora, s čak 20 000 munja u jednoj noći, koja je obasjavala obalu jezivom, gotičkom dramom - probudila sam svoju kćer u ponoć i gledale smo nizove munja kroz koje se provlače kroz oblake te vijugaju pokraj zrakoplova. Izašla je sa mnom na trijem i sjedile smo tamo sat vremena, umotane u deke, začuđene. Istina, u to isto vrijeme moj sin tinejdžer je u snu samo progunđao: 'Ostavi me na miru'... Ovog sam tjedna s mještanima otplivala na otok, veslala niz rijeku s pelikanima koji su iznad mene letjeli i promatrala zalazak sunca iznad rta. To me održava zdravom i zbog takvih trenutaka sam sretna što živim.

SENSA: Ljudsko unutarnje živo svjetlo ili unutarnje svjetlo koje odbija tamu usporedili ste s pojavom u prirodi koju znanstvenici nazivaju fosforescencija ili bioluminiscencija. Možete li nam reći nešto o fizičkom lovu na fosforescenciju, kako on utječe na nas i naše otkrivanje unutarnjeg svjetla?

Nakon što sam se kao tinejdžerica susrela s bioluminiscencijom – kada su se dok sam plivala u vodi iza mojih udova nastavljale iskre i u valovima svijetlile neonsko plavo – postala sam opsjednuta time da je ponovno pronađem i plivam u njoj. U biti, bioluminiscencija ili fosforescencija je svjetlost koju emitiraju živa bića – uključujući krijesnice, morske pse svjetiljke, vampirske lignje i alge u moru. Bioluminiscencija i fosforescencija su znanstveno različiti izrazi, ali ih ja i drugi koristimo naizmjenično kao metafore za svjetlo koje živi u mraku. Ono što sam vidjela dok sam plivala bio je fitoplankton koji je kemijski reagirao na kretanje – koristeći energiju sunčeve svjetlosti za pokretanje kemijskih reakcija koje proizvode svjetlost kada se uzburka. Čarobno je svjedočiti takvom trenutku.
Razlog zašto sam je odabrala kao metaforu je taj što nisam htjela pisati o pronalaženju sreće ili malom poboljšanju raspoloženja kada smo tužni. Htjela sam prikazati kakav je to osjećaj kad svijet postane crn, od bolesti, boli ili tuge, kad jedva možeš ujutro podići noge iz kreveta – i shvatiti što nas u tim trenucima, unatoč svemu, može održati. Htjela sam saznati što je to zbog čega bismo mogli zasvijetlili u mraku te kako možemo pronaći i njegovati vlastito unutarnje svjetlo.

SENSA: U jednom od poglavlja čitateljima otkrivate nešto vrlo zanimljivo - poremećaj nedostatka prirode. Koje psihičke i fizičke dobrobiti imamo od boravka u prirodi?

Kada smo izloženi sunčevoj svjetlosti, drveću, vodi ili čak samo pogledu na zeleno lišće, postajemo sretniji, zdraviji i snažniji. Ljudi koji žive u zelenilu imaju više energije i snažniji osjećaj svrhe, a mogućnost da iz svog doma gledate zelene površine povezana je sa smanjenom žudnjom za alkoholom, cigaretama i štetnom hranom. Što bliže prirodi živimo to bolje, a čak i samo okruženje biljkama može pomoći. Studija iz 2019. na impresivnih 90 000 ljudi otkrila je da je život u zgradama i kućama okruženima zelenilom u djetinjstvu povezano s manjim rizikom od psihijatrijskih poremećaja - od adolescencije do odrasle dobi. Nakon petnaest minuta provedenih u lutanju gradskim parkom japanski su se studenti osjećali manje stresno; sedamnaestominutna šetnja učinila je da se skupina muškaraca osjeća 'ugodnije, opuštenije, prirodno i energično' te manje umornom, zbunjenom i tjeskobnom. Kad se ljudi presele u zelenija područja, depresija gubi na intenzitetu. Stanovnici zgrada s više vrtova i biljaka manje su agresivni, discipliniraniji i imaju bolju koncentraciju. Raspoloženje se poboljšava u parkovima. Djeca izložena prirodi postižu bolje rezultate u testovima.
Dosljednost ovih istraživanja među različitim grupama, pristupima i okruženjima je nevjerojatna. Studija o radnicima u poštanskim odjelima pokazala je da su oni radnici koji su svakodnevno bili izloženi sunčevoj svjetlosti bili znatno produktivniji. Procjena studenata pokazala je da su oni koji su živjeli u studentskim domovima s pogledom na zelenilo imali bolje kognitivne funkcije od onih koji nisu. Bolnički pacijenti koji su imali pogled na drveće i grmlje bolje su se oporavljali od operacije od onih koji su imali pogled na zidove; tražili su upola manju količinu tableta protiv bolova i pozivali sestre upola manje.

U jednoj drugoj studiji, vjerojatnije je da će ljudi koji izlaze iz urbanog parka pomoći prolazniku nego oni koji u njega tek ulaze.
U Tokio sam otputovala kako bih upoznao dr. Qing Lija, imunologa na medicinskoj školi Nippon u Tokiju koji je specijaliziran za temu utjecaja okoliša na imunološki sustav, a koji je započeo moderni pokret šumske terapije. On je otkrio da su broj i aktivnost stanica koje podupiru imunitet porasli nakon posjeta šumi i ostali visoki tijekom mjesec dana. S druge strane, stanice nisu reagirale na urbana mjesta. Od tada, istraživanja su pokazala da šumske kupke pozitivno djeluje na kardiovaskularni i dišni sustav te na ublažavanje alergija; na mentalno zdravlje, smanjujući depresiju i tjeskobu (pa čak i ADHD), poboljšavajući mentalnu opuštenost i povećavajući osjećaj zadivljenosti, što zauzvrat dovodi do povećanja zahvalnosti te smanjenja sebičnosti. U tijeku su mnoga istraživanja u svijetu koja potvrđuju dobrobiti 'kupanja u prirodi', kao što sam opisala i u svojoj knjizi - bila sam iskreno zatečena koliko je istraživanja provedeno na ovu temu te koliko su nalazi slični. Stoga, izađite van kad god možete! Meta-analiza procijenila je šezdeset i četiri studije o šumskim kupkama objavljene između 2007. i 2017. te je utvrdila da su dobrobiti: 'očigledne, bez obzira na dob, spol, socioekonomsko porijeklo ili prethodnu izloženost prirodnom okruženju'.

SENSA: U knjizi citirate nobelovca, mikrobiologa Roberta Kocha koji je 1905. godine rekao da će doći dan 'kada će se čovjek protiv buke morati boriti neumoljivo kao protiv kolere i kuge'. Zašto je tišina tako važna?

Jer je moć pažnje najveća valuta koja postoji, a gotovo je nemoguće istinski obratiti pozornost na svijet kada nas stalno ometaju digitalni demoni buke koji nas vuku za rukave, vuku za laktove i zahtijevaju da pratimo, lajkamo, tvitamo, objavljujemo i izvodimo salto u kibernetičkom prostoru kako bismo se osjećali relevantno i zabavno. Tišina je sve rjeđa 'roba', a ipak naše misli u tišini postaju stvarne. Pod tišinom ne mislim na potpunu tišinu, već na odsutnost buke koju stvara čovjek.Jako me privukla meditacija jednog aboridžinskog starješine iz Australije koji kaže da bismo trebali 'pustiti da sitne kapi tišine padnu kroz naš dan.' Sviđa mi se ovo jer ne možemo svi otići sjediti na ledenim santama ili u prerijama svako jutro, ali možemo pokušati pronaći dijelove tišine u šetnjama, u vrtovima, čak i u kadi. I pustiti naš um da se malo odmori.

SENSA: Kako navodite u knjizi, postoji razlog zašto je Madonna izjavila da je Instagram osmišljen kako bismo se osjećali 'loše'. Zašto je važno da žene iznose svoje nesavršene priče u 'svemiru u kojem bore nisu znak zrelosti, već nemara i besparice'?

Savršenstvo je golema distrakcija i izvor kazne za žene, ako internaliziramo potrebu za njim. Nitko nije savršen, nitko ne može 'imati sve', a inzistiranje na savršenstvu dovodi do jada i pražnjenja naših novčanika. Moramo pokazati žene u svoj njihovoj snazi i manjkavosti, slaviti ljudskost. Nisam sigurna imate li u Hrvatskoj ekvivalent izrazu 'opustite se' – to znači kada žena, gotovo uvijek se koristi u odnosu na ženu, više ne brine o tome kako izgleda, kada ne troši novac ili vremena usredotočujući se na svoj izgled. I to je najobičnija uvreda, ali smatram da bismo je trebale preuzeti kao pobjedničko stanje uma – 'Opustila sam se!'. Upravo sam o ovoj rečenici razmišljala jučer dok sam šetala ulicom ovog malog surferskog grada, u odrezanim traper hlačama, staroj majici kratkih rukava i birkenstockicama, neočešljane kose skupljene u čvor na vrhu glave, još uvijek mokra od kupanja i pomislila sam: 'Čekaj, jesam li ja to opustila? Kako izvrsno.'

SENSA: Fosforescencija je dobrim dijelom i vaša autobiografija i pokazuje kako ste rasli kao osoba, znanstvenica, feministica, aktivistica, vjernica... i kao osoba koja je naučila istinski zablistati, za sebe o za druge. Kako sada gledate na svoj život i svoju budućnost, 'oboružani' novim vještinama, iskustvima i svijesti?

Tako sam sretna što sam ovdje, što mogu pisati i s oduševljenjem gledati kako moja djeca rastu. Ozbiljna bolest mijenja te na mnoge načine i upozorava te na kratkoću i ljepotu života, na potrebu da se živi promišljeno. Reakcije na ovu knjigu otvorile su mi svijet najsjajnijih ljudi – ljudi koji vole ocean, zemlju, jedni druge, koji se trude biti ljubazni i traže trenutke milosti. Koji sjaje. Ovdje smo, mi, fosforescentni ljudi – moramo pronaći jedni druge, podržati jedni druge i počet raditi na tome da zadržimo ovu veličanstvenu, krhku pikulu koja se okreće kako bi naši potomci mogli upoznati istu radost koju smo mi upoznali. Nema većeg posla.