“Piši, piši, piši, odzvanjao je glas u mojoj glavi…”, tim je riječima započeo susret s Ivanom Plechinger jednoga vjetrovitoga zagrebačkog jutra. Dok slušate njezin entuzijastičan govor, odmah vam je jasno zašto s takvom lakoćom dopire do drugih i pomaže im otvoriti njihove zatomljene dimenzije. Prošlo je gotovo dvanaest godina od iskustva koje joj je zauvijek promijenilo život, a iz kojeg se izrodila ne samo knjiška uspješnica, nego i osoba koja je naučila otpustiti, oprostiti i biti zahvalna na malim stvarima koje nudi svaki novi dan. Kroz pisanje, kroz riječi koje je začula kao odjek glasa preminulog oca učila je o sebi, svojoj obitelji, emocijama koje su se prožimale s gubitkom, ali i novim nadanjima, predosjećajući da će time postati kompletnija osoba.
“Da sam barem ovo znala ranije” knjiga je satkana od spoznaja koje je stjecala u različitim etapama. Baš poput sebe, iskreno i životno predala ih je svima koji su knjigu uzeli u ruku. Prisjećam se, u tom trenutku osobne mantre – “ja sam se namorala” – i dok to izgovaram, točno zna iščitati moje misli nadovezujući se riječima: “Uvijek bih se budila s mišlju kako nešto moram. Što god tog dana ima težinu na listi moranja, strahovito me iscrpljivalo. Upravo u to vrijeme imala sam žestoke migrene. Bilo je to prije mojega moždanog udara. Zatim sam se sjetila iskustva liječnice Christiane Northrup koja je svoje stanje pripisala upravo moranju. Od tada sam odlučila da mogu postojati jedino želim ili trebam.”
Preispitujući izvor tog sentimenta koji se čini toliko ukorijenjen u ženama formiranim društvenim normama našeg podneblja, zaključujemo da je i dalje prisutna uloga kojom, igrajući ju, sve ostalo stavljamo na prvo mjesto, a sebi ne pridajemo dovoljnu pažnju ili vrijednost. “Moramo…”, govori uz smijeh, shvaćajući da odbacivanjem određenog moranja, moramo ostaviti prostora za ono što nam omogućuje napredak te nastavlja: “Reprogramirati se. Sjetiti se da smo se zaboravile. Sjetiti se kako to nije nepristojno ni sebično, nego jedino ispravno. To ne znači da su svi ostali manje važni ili da im se ne možemo dati. Srž toga leži zapravo u mirnoći i samopouzdanju koje tek time možemo postići. Biti pun sebe, ali ne na loš način, nego na onaj koji komunicira da smo puni ljubavi koju onda možemo dati drugima. Jer ako u sebi nosimo prijezir i mržnju prema onomu tko smo, upravo će to izići na vidjelo pod pritiskom. A trebalo bi izići baš suprotno.”
Kao majku dvojice sinova koji već grade uspješne karijere, ne mogu izbjeći pitati je što im je kao žena željela prenijeti? “Mislim da su kroz moje i suprugovo zajedništvo i dijeljenje imali priliku steći određeni uvid u vrijednosti. Prvenstveno ljubav. To je ono što je i meni moja majka željela - osobu koja će me voljeti. Želim im isto; da pronađu ono što je njihov otac pružio meni kako bi i sami mogli isto učiniti.”
Njezin brak, s glazbenikom Brunom Kovačićem nedavno je okrunjen srebrom, a zajedno su prebrodili sve izazove. Ističe ipak da savršenstvo ne postoji. “Da je tako, nikada kao duše ne bismo boravili ovdje. Potreban nam je izazov”, kaže dodajući koliko je važno to prihvatiti, ali najviše je važno znati što učiniti kada se dogodi pad.
Tada su nam potrebne spoznaje uz koje možemo prebroditi neugodne situacije, a u njezinom je slučaju to prakticiranje zahvalnosti. Zahvalnost smatra uvijek dostupnom, ali i potpuno besplatnom. Jer može se pronaći u svakoj sitnici, svakom pogledu koji postaje misao. Potrebno je samo pružiti priliku. Napominje kako se i sama prvotno vodila mišlju da ponajprije trebamo biti sretni da bismo bili zahvalni. Premda je, priznaje, u početku skeptično gledala na suprotno razmišljanje, ono se pokazalo ispravnim. Teško je ne pomisliti na sve koji su trenutačno beznadni, ali Ivana im poručuje: “Upravo je činjenica što smo se jutros probudili, što držimo ove novine u rukama, što postojim, dok mnogi više ne, prilika za zahvalnost. Činjenica što možemo čitati dok drugi to ne mogu također je prilika za zahvalnost. Svaka takva misao vodi do neke nove. Koliko god se nevažnom činila, to jest prilika samo je treba osjetiti. Time se dolazi do velikih otkrića koja nude novu vrijednost.”
Naravno, treba se znati i odmaknuti od svega što nas vuče prema dnu. Dok ona svoju prošlost ne bi mijenjala, jer je s razlogom proživljena, odlučna je pri postavljanju granica, ali i provođenju odlučnih rezova. Staviti se na prvo mjesto treba postati prioritet. Voljeti se i razumjeti kako bismo jasno i u različitim dimenzijama mogli voljeti druge, baš kao i procijeniti tko našu ljubav zaslužuje. Zvuči jednostavno, a zapravo i jest ako si dopustimo biti zahvalni na vlastitom postojanju i svakoj prepreci na koju nailazimo jer nudi spoznaju o onomu tko smo uistinu.