Viktor Frankl (1905.-1997.) austrijski je neurolog, psiholog i utemeljitelj logoterapije - psihoterapijskog pristupa koji opisuje potragu za životnim smislom kao središnju ljudsku motivacijsku snagu. Njegov je životni put bio isprepleten raznim nedaćama i nesrećama, ali kroz njih je naučio kako sve ono što je proučavao konačno upotrijebiti u praksi.
Psihološkim temama zanimao se još na početku studija medicine u Beču, a bavio se čak i temama prevencije samoubojstava. Nažalost, 1942. godine za vrijeme nacističke Njemačke, Frankl i njegova obitelj poslani su u koncentracijski logor, a on je jedini od njih uspio preživjeti strahote tadašnjih zbivanja.
S vama dijelimo 5 mudrih misli Viktora Frankla koje i danas predstavljaju jasan putopis za ispravno življenje.
1. Kada više nismo u stanju promijeniti situaciju, izazvani smo da promijenimo sebe.
Ova izjava govori o važnosti konstantnog rada na sebi. Kada nam se čini da naš život ne ide u priželjkivanom smjeru, mogli bismo lažno pomisliti kako se baš sve okomilo protiv nas - bolje je upitati se gdje smo mi sami u toj priči? Jesmo li stavili sebe na 2. mjesto važnosti i ne prihvatili vlastitu odgovornost? Sreća i zadovoljstvo polaze isključivo od nas samih, a ne vanjskih čimbenika.
2. Oni koji imaju 'zašto' živjeti, mogu podnijeti gotovo svako 'kako'.
Životni smisao glavni je čovjekov motiv koji Frankl često naglašava. Kada čovjek zna 'zašto' živi, lakše mu je pronaći način 'kako' prebroditi svaku nedaću ili nesretnu okolnost koja ga zadesi. U trenutku kada osvijestimo da je naš život više od svega što nam se trenutno događa i da u sebi nosi neku dublju motivaciju, i mi ćemo spremnije prihvatiti sve izazove koji se stvore na tome putu.
3. Ne treba se sramiti suza, jer suze svjedoče da čovjek ima najveću hrabrost - hrabrost da pati.
Suze se i danas pogrešno mogu protumačiti kao slabost, ali nema ničeg negativnog u prihvaćanju kompleksnosti vlastitoga bića. Patnja, baš kao i tuga, radost, razočaranje ili divljenje dio su našeg emotivnog spektra koji treba prihvatiti. Bježanjem od neke od emocija ne znači da će ona nestati, nego sa sobom donijeti samo još snažniji val nesigurnih osjećaja.
4. Ljubav je jedini način da se drugo ljudsko biće shvati u najdubljoj srži njegove osobnosti. Nitko ne može postati potpuno svjestan same biti drugog ljudskog bića ako ga ne voli.
Sigurno smo svi barem jednom svjedočili procesu potpunog upoznavanja neke osobe - od trenutka kada smo si bili potpuni stranci preko razumijevanja njihovih sitnih navika do potpune svjesnosti kakva je osoba pored nas. Ljubav je tu, baš kao i u mnogim drugim situacijama, napravila značajni zaokret. Upravo bez ljubavi nema dubine i potpunog razumijevanja druge osobe, ona odnose čini smislenijima i bitnijima.
5. Nitko ne bi trebao suditi ako se potpuno iskreno ne zapita ne bi li u sličnoj situaciji možda učinio isto.
U ljudskoj je prirodi o svemu dati svoj sud, a da rijetko kada pomislimo kako je prije svega važno staviti se u tuđe cipele. Ipak, ponekad je to čak i nemoguće jer ne poznajemo dovoljno dobro svaku osobu čije postupke ne odobravamo. Moramo biti svjesniji kako baš svatko ima pravo na autentičnost, a to što netko radi stvari drukčije nego bismo ih mi radili, ne znači da su oni u krivu - možda su ih samo popratne okolnosti koje ne vidimo dovele do puta koji trenutno žive.
Uz malo više međusobnog suosjećanja, a malo manje osude svima bi nam bilo jednostavnije i ljepše uživati u darovanome životu.