Majka stoji pred ogledalom, gola. Promatra tijelo koje nestaje. Ne postoji točnija riječ od nestajanja; prvo su joj odstranili dojke, a kemoterapije su učinile slabost, nestabilnost, krhkost stalnim stanjem njezinog postojanja. Ona, mršavija negoli je ikada bila dodiruje mjesta, koordinate na kojima su visjele nevelike grudi koje nikada nije dodirivala. Prelazi prstima nježno i oprezno preko ožiljaka, gleda svoju tugu u oči, možda i razgovara s njom, potiho, ispod glasa, nesigurna u ono što bi trebala reći. Treba li joj prigovoriti kako je prigovarala meni? Treba li je posramiti? Treba li s njom razgovarati kao s muškarcima, grubo i praveći se glupljom nego što je bila? Nije lako s tobom, tugo. Razorna si. Tvoje su vode čas divlje, čas utješno mirne i smirujuće, potpuno nepredvidive. Prsti dugo, čeznutljivo, brižno prelaze preko neravnina zacijeljenih rana, gotovo majčinski.
Majka gleda u svoje upale oči. Krenula je prema kupaonici i ni sama ne zna zašto je zastala ispred zrcala u hodniku, dovoljno velikog da se u njemu cijela ogleda, ne zna zašto se najednom našla ispred sebe. Nikada se nije gledala; već je bila uhvatila dan za uzde razmišljajući što sve treba zaliti s ranim jutrom, prije nego što vrućina nasrne, što treba ubrati (nužno je iskoristiti sate kada sunce još nije prejako upeklo i može se biti u bašti). S mislima u mahunama, ili grašku, stajala je kao ukopana ispred svog odraza i počela se skidati. Kada je ostala gola, zaprepastilo ju je to što je sama sebi izgledala – stvarno. Ona, njezinih pedeset i kusur godina, tijelo je, poput drugih tijela, njezina je maternica (spušta ruke na trbuh, miluje mekanu površinu, prstom kruži oko pupka) dva zametka oblikovala u dva djeteta koja su potom izišla, prasnula iz nje (spušta ruku od trbuha prema stidnim dlakama koje nikada nije obrijala, probija se kroz guste tamne dlake do mekane površine velikih usana). Je li moja majka ikada doživjela orgazam?
Ali zasigurno nije tako bilo. Iako je ovo priča u kojoj ja vodim njezine prste, ne mogu lagati. Nikada nismo imali ogledalo, čak ni kada sam inzistirala, kumila i molila je da ga kupimo, u godinama kad mi je tijelo počelo bujati, da bih se ponekad mogla vidjeti, da bih mogla promatrati ono što se događa s mojom vanjštinom, da bih se možda i pokušala zavoljeti, da vidim je li ono što me promatra s druge strane privlačno. Ogledalo je bilo luksuz koji si nismo mogli priuštiti. Nismo se ogledale, ni vidjele same sebe, ni majka ni ja, u kući potpuno lišenoj tog predmeta. Postojalo je samo maleno ogledalo u kupaonici, ono koje je prekrivalo površinu zidnog elementa i u kojem smo mogle vidjeti svoje lice, ali ne u potpunosti. Bilo je previsoko postavljeno, za obje, i morale smo se napregnuti, stati na prste kako bismo pogledom obuhvatile cijelu glavu. Obje smo živjele nemajući pojma koga vide oni koji s nama razgovaraju, nemajući pojma tko su žene koje jesmo, koje postajemo.
Tuga ne može nestati. Moguće ju je jedino primiti u sebe, otvoriti joj sva vrata, prozore, pozvati je i sjesti s njom, na doručak, večeru, na kavu, što god je potrebno. Razgovarajmo, tugo. Da kažemo jedna drugoj sve što se reći mora, da nakon što se ispsujemo, posvađamo na pasja kola, nakon što te isplačem, nakon što te probavim i pustim da zapljusneš svaku moju stanicu, mogu zaspati s tobom, zagrljena. Razgovarajmo, tugo, jer s majkom nikada nisam razgovarala.
---- * ----
Vidim djevojčicu, ne može joj biti više od sedam godina, trči koliko je noge nose. Livada je u njezinu sjećanju tako prostrana da joj se čini da je nikada neće pretrčati; a možda je i do izbezumljenosti koja povećava površine oko nje; trči i gotovo da jedva diše dok leti kroz travu koja joj šiba listove. Srce pokušava prestići vlastiti strah. Skriva se. Duboko diše, a srce prijeti da će raznijeti njezino maleno skrovište. Jesam li to ja dok bježim od svađe koja je upravo pobacala sve posuđe koje smo posjedovali kroz maleni prozor straćare koja nas je gušila svojim dvjema sobama koje su jedina slika doma koju pamtim? Ili je to moja majka dok bježi od teške ruke svog oca? Srce je gladno; djevojčica grize nokte, a povremeno zagrize i meso malene ruke. Bol umiruje strah. Tako se glad prvi put ocrta; ona leži skrivena, ruka; ne prsti, cijela joj je ruka u ustima, grize pa siše i umiruje svoje rastrčane misli, umiruje, umiruje. Pst. Glad se upravo uselila u njezine organe; glad, glad za dodirom koji će uspavati njezin sedmogodišnji strah.
Čežnja. Nju ćemo također spomenuti! Čeznem, cijeli život čeznem za sigurnošću! Nezdravo čeznem! Neprimjereno čeznem! Čeznem naglas! Čeznem da prevalim nečije ime preko usta tako da znam njegov okus, dubinu njegove moguće istine, prosječnu snagu kojom pritišće drugo tijelo kada s njim vodi ljubav. Čeznem za osobom koja će me prehodati, prenamijeniti, prestrukturirati, premostiti, a možda, sasvim izgledno, čeznem za volumenom svoje istine. Svojim okusom. Tlakom koji sama stvaram kada nalegnem na tuđe tijelo, kada se uspnem na njega u namjeri da iz nas izgnam mrak, da nas zavolim. Čeznem za sobom.
Ako se navikneš na dobro, nećeš moći preživjeti ono loše, rekla bi majka. Zato svoju djecu nije nosala. Da ih ne razmazi. Da se ne naviknu, da znaju svoje mjesto, da ne očekuju nježnost, da se ne razočaraju.
Rasli smo neslućeno osamljeni i usamljeni, svatko od nas, dodiri nisu postojali (osim batina) i sve što se o nježnosti mogli reći jest da je nije bilo, osim prema biljkama i malenim životinjama. Mačke bi majka uzela u ruke i puštala ih, barem nakratko, da uživaju naklonost njezinih dlanova. Ponekad bi im i tepala. Gledali smo u te neočekivane susrete majke i iznenada probuđene topline ne znajući što misliti o tome, kako to razumjeti ili koji značaj tomu dati. Brat je mačke poslije naganjao, svjestan ipak da su dobile ono što je njemu bilo uskraćeno.
Do trideset i treće godine spavala sam s više od trideset muškaraca – ova će te rečenica pokušati zavesti, matematika je očaravajuće jednostavna, dva broja, jedan kraj drugoga, koji možda, sasvim je moguće, obilježavaju od sada pa nadalje život; ako je vjerovati pitagorejcima i ako zaista u suštini svega leži broj, u zapetljanoj naraciji, neprestanoj premijeri života uvijek je prisutna i pozadinska buka matematike; moj život na čijem je putu ta brojka možda jednakom sudbonosnom snagom upisana kao i kod mitskog spasitelja; on je umro kako bi spasio svijet (koji nikako da se spasi pa je sve to možda bilo uzaludno, ali ionako nisam vjernica pa zasigurno nisam ni dobra komentatorica nečije muke). Majka je dotada u životu doživjela nekoliko desetaka pokušaja dječjih zagrljaja – ali sigurna sam da se to ne broji kao pravi zagrljaj.
Eksperimenti su pokazali da miševi nasljeđuju traumu unatrag tri generacije. Svaki je udarac, naš i onaj koji su doživjeli oni prije nas, upisan, uklesan u nas, naše ljubavi, naše tuge, naše svađe i načini na koje ćemo bježati ili se bojati nečega, genetskim kodom. Svaki je manjak zagrljaja naših majki upisan u DNK, kao i naša boja očiju i vjerojatnost smrti od srčanog udara ili raka dojke. Ako bismo baš htjeli ići tako daleko, mogli bismo reći da smo zaista i mi sami napisane knjige. Svaki je strah naših majki, majki naših majki upisan u nas, napisani smo od njihove povijesti, koliko i sami pišemo svoju vlastitu.
Počela sam se učiti grliti u ranim dvadesetima, prvo nesigurno i nespretno, ali s vremenom sam naučila s povjerenjem utonuti u nečije ruke. Zaključak nakon prvih eksperimenata svakako je bio da je lakše zagrliti nego dopustiti da budeš zagrljen. Rekla bih i da je minimalan broj zagrljaja koji sam dobila ili dala barem sto otada, ali izgledno je da je ta broj ipak značajno veći. Značajan skok, ali – ne nosim li i sve posljedice nezagrljenosti svoje majke zapisane u sebi? Poništavaju li zagrljaji koje utiskujem u tijelo i njezin nezagrljeni život? Grlim li i tebe, mama, kada se prepuštam tuđim rukama?
---- * ----
Dok Eva zagriza jabuku, sigurna sam da joj je druga ruka duboko u pukotini tijela, sigurna sam da je upravo otkrila ono mjesto kojeg se i dan danas snebivaju naizgled samopouzdani muškarci koji su smrtno preplašeni ženskom svjetlošću (i ta je svjetlost tu od početka svemira, prisutna s prvim fotonima), sigurna sam da shvaća da je koštica do koje dolazi povezana s onim što se budi u donjem dijelu njezinog trbuha dok prstima pritišće i trlja maleno mjesto iznad onoga što dotad nije ni slutila da bi mogla dotaknuti…
Jabuka je tu da se utiša.
Dok Eva zagriza jabuku, ona iza sebe ne čuje i ne osjeća žene koje joj šapuću na uho, tu je samo Bog koji je odlučuje stvoriti da bi bila nečija zanimacija, nečije kraćenje vremena, varanje dosade, nečiji predmet požude, potrebe da se umanji samoća; bilo da krenemo od točaka na kojima se koža sljubljuje s drugom kožom ili onih gdje se razmjenom riječi nastoji umanjiti samoća egzistencijalnog besmisla, ili od jednostavnih prizemnih radnji poput ručka, prljavih čarapa ili podizanja daske na zahodskoj školjci, uvijek na koncu završimo na kraju jedne te iste priče: i Bog stvori ženu za muškarca, ne obrnuto. Ali Eva razumije da Bogu treba pljunuti u lice, iako iza nje ne postoje one koje bi je ohrabrile ili osudile. Ona je sama, prva, i ne pristaje na uvjete svog stvaranja.
Što je sa ženama iza Eve, svima onima koje naslućuje, čija lica možda vidi u izmaglici kada odlučuje prvi put masturbirati, kada odlučuje prvi put reći Adamu da joj je potrebno sada da on zadovolji i nju, pa makar prstima? Zna li da je to znak koji od tada vidi svaka od nas? Eva ne pristaje na Božju ideju nje, nikada nije stvar bila u jabuci, ni u zmiji. Eva, prva pa pobunjena. Eva, prva pa nije pristala na ideju drugotne. Eva, prva pa ipak odmah shvaća da je raj manje bitan od slobode.
Dok Eva zagriza jabuku – ne dok je grize kako vrisak prvog užitka koji osjeća dok se dodiruje ne bi probudio Boga, sigurna sam da zmija nikada nije ni postojala.
To su samo prsti, duboko u Evinoj vagini, na zidovima njezine rodnice koju okružje klitoris, njezini prsti na vršku tog klitorisa, njezini prsti, dugački i uporni, samopouzdani u traženju njezine istine.
Je li te ikada netko zagrlio, Evo?
---- * ----
Kad je moja majka napustila tijelo moje majke, zagrlila sam tu praznu kutiju u kojoj je više nije bilo. Ljuštura koja je ostala prisutna nakon što je moja majka umrla nije imala nikakve veze s mojom majkom. Ipak, primila sam je, kao da je ona sada moje dijete, tako samouvjereno mrtva (čak joj je i smrt lijepo pristajala) osjećajući olakšanje što je neprisutna ispod te još zategnute, mlade kože jer inače bih bila zbunjena, možda i posramljena, dok pokušavam učiniti nešto što za života nikada nismo mogle: dodirnuti se, ostati u zagrljaju. Je li zato moja majka pokazala veću naklonjenost smrti nego životu? Zagrljaji pomažu emocionalnom blagostanju, smanjuju stres i zbog hormona ljubavi, oksitocina, jačaju imunitet. Zagrljaj, također, povećava proizvodnju hemoglobina, a zbir svih tih djelovanja potom pozitivno utječu i na zdravlje srca, pogotovo kod žena. Za osjećanje tih blagotvornih učinaka zagrljaja potrebno ih je četiri do dvanaest dnevno.
Moj otac nije grlio moju majku. Njezini roditelji nisu je grlili. I ako je moja hipoteza o potpunom izostanku nježnosti točna, moju majku u njezinu životu možda nikada nitko nije zagrlio. Tijelo koje je nekad bilo moja majka, tu mršavu, okoštanu prazninu, obgrlila sam, spustila glavu na njezina sada ravna prsa s kojih su maknuti i zadnji tragovi njezine ionako ugušene ženstvenosti i tako sjedim, kraj mrtve majke, grleći je, iako zapravo ne grlim nju. Pristajem na ono što mi je ostalo.
Zagrlila sam njezinu smrt.