Dvije individue koje se nadopunjuju i zajedničkim djelovanjem rastu, dojam je koji ostavljaju Leon Lučev i Jelena Graovac Lučev. Premda sam Leona upoznala prije tijekom razgovora o sistemskim konstelacijama, a potom i Jelenu, osjetila sam određenu otvorenost i toplinu u komunikaciji koja je otvarala prostor prodorom u raznovrsne teme. Razgovor je tekao potpuno prirodno, kao da sam u društvu starih znalaca koji pričom nadograđuju slučajem izgubljeno vrijeme. Ne čudi stoga uspješnost radionicama koje zajedno vode.
Leon je radionice, prvotno za glumce, a potom i ostale profesionalce, počeo održavati još 2008. godine na Sarajevo Film Festivala u sklopu Talent Campusa, a ocijenjene su kao najkorisnije. S Jelenom je počeo surađivati tijekom zajedničkog rada na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. U vrijeme pandemije oformili su sustav putem Zooma i tako otvorili vrata novih spoznaja raznolikom spoju ljudi iz nekoliko zemalja koje su povezali jezikom ispisanih riječi. Njihova umjetnička organizacija imena TAHT (the actor/actress has time) naziv je dobila zahvaljujući Jeleninim večernjim promišljanjima, a poslije su otkrili kako na staronjemačkom jeziku opisuje „prostor ispod“. Zahvaljujući njihovu pristupu, temeljenom na fikcionalnom okviru, polaznici uče doći u doticaj sa sobom, otkrivajući nove dimenzije sebe, ali i vlastite okoline te odnosa koji se u njoj uspostavljaju.
“Zanimljivo je vidjeti osobu koja nije glumac, a otvara se na sceni. To ljudima može olakšati komunikaciju, dati slobodu. Svatko ima neki drugi razlog. Za neke je to terapeutski proces. Kao voditelji, uvodimo ljude samo u onaj prostor koji smo sami spremni otvoriti. Poezija ili film koriste se kao struktura koja zadaje temu”, objašnjava Jelena dodajući da je osobno najviše u tom procesu dirne promjena u ljudima koja se vidi. “Ta sloboda, činjenica da takav rad ima plod. Mogli bismo to nazvati nježnim aktivizmom”, ističe.
Leonovo osobno zanimanje za identitete i njihovu višeslojnost usmjerava želju za istraživanjem i u drugima.
“Treba se upitati tko smo, tko smo iza identiteta, a tko smo s njim? Od poistovjećivanja s poslom do spoznaje da zapravo svi glumimo nekoliko čvrstih uloga koje često ne otpuštamo, nego ih nosimo doma. Želim promatrati te uloge. Ne obraćamo se samo profesionalcima jer moj posao nije elitizam. Zanima nas tema vrijednosti, iza čega stojiš? Koja je cijena djelovanja i kako je uspostaviti sa sobom”, ističe Leon.
Nedavno su kao alat počeli koristiti poeziju. Tijekom procesa polaznici sami odabiru pjesme, ali kako opisuje Leon:
“Nije bitno što je pjesnik htio reći, nego osoba. Recimo, odaberete li pjesmu ‘Lj’ Olje Savičević Ivančević, ne govorite samo o ljubavi, već se propitkuje pozicija, perspektiva osobe – poznaje li ljubav, što ljubav radi…? U početku postoji i konfuzija, ali potom se otkrivaju riječi i izrazi koji imaju svoje značenje. Pojedinac ga pronalazi na emotivnoj razini u sebi.”
Dok trenutačno zajedno rade i na predstavi Monike Herceg, autorice koja je napisala i priču u posljednjem tiskanom izdanju, ne planiraju prestati održavati radionice. Dapače, trude se približiti ih što široj publici koja sudjelovanjem može probuditi nepoznate dijelove svojeg identiteta. Osloboditi se. Jelena to opisuje kao mogućnost: “Tijekom takvog rada, baš poput glumačkog, možeš se vezati samo uz nešto što si ti i pustiti da budeš sam sebi poznat i da se iznenadiš.”