Otvoren pristup Aljoše Bagole mentalnom zdravlju, povratku sebi i shvaćanju problematike s kojom se susrećemo u užurbanom svijetu, zaboravljajući na sebe, pomogao je mnogima otvoriti se i postaviti granice. No u društvu u kojem živimo i dalje se vežemo uz segmente koji nas potiskuju i ne dopuštaju nam reći čarobnu riječ: “Ne!” Upravo o tome govori i njegova nova knjiga ”Ne je snaga”.
“Važno je postaviti granice, kako privatno tako i u karijeri. Često ne znamo to učiniti i dopuštamo njihovo prekoračenje. No odnosi lišeni granica postaju toksični. Zato upozoravam na važnost pravodobnog iskazivanja potreba i samopoštovanja. Većina ljudi i nema jasnu ideju granica. Što su one? Što znači biti u zdravom odnosu sa svojim okruženjem? Postoji strah od njihova poznavanja jer se vodimo mišlju da su one izjednačene sa sebičnošću koja odbija ljude. I sam sam se suočio s tim, to je proces. No smatram da sam upravo time postao ispunjenija, bolja osoba”, kaže Bagola.
Postavljanje granica vrlo je individualno. Prisjećam se koliko mi je vremena trebalo da to i sama učinim. Postoji u nama duboko ukorijenjen sustav koji nas je davno, od ranog djetinjstva programirao ponašati se na određeni način, ne suprotstavljati se niti boriti za sebe jer postoje autoriteti. No nisu svi autoriteti vrijedni te pozicije, kao što ni mi nismo vrijedni biti omalovažavani. Upravo u toj spoznaji leže granice, a dolaze još od obiteljskih uvjetovanja.
“Učeni smo obrascima roditeljskog ponašanja koja smo uviđali tijekom djetinjstva. Učeni smo marljivosti, poniznosti… Napustiti ih mnoge straši jer riječ je o osnovnom identitetu. Uvijek je ‘Ne!’ vezano uz neki glas roditelja, autoriteta, ako ga se ne prati, slijedi kazna. Kada se s time susretnemo u odrasloj dobi, bilo u poslovnim ili partnerskim odnosima, spremni smo se vratiti u to stanje i pokoriti se, što samo naglašava regresiju u djetinjstvo. Tako se granice koje želimo postaviti od samog početka brišu. Upravo je zato važno suprotstaviti se načinima kroz koje smo formirani. Samo granice nam omogućavaju odrasti. Dajući mladima oslobođenje od straha, potičemo pozitivno djelovanje, pomak. Bez krivnje, bez srama koji pripadaju našoj kršćanskoj naravi. A upravo nas ti sentimenti vraćaju u inicijalan položaj, starim obrascima. Zapravo trebamo suprotno tomu jer inače ulazimo u začaran krug”, ističe.
Govoreći o toj jednostavnoj, kratkoj riječi, podsjećamo se kako je to čaroban slog. Jedan od najstarijih. Aljoša me vraća u svijet naracije ističući kako bi u slučaju da glavni junak odmah odbije neku misiju knjige ili filmovi bili iznimno kratki. Ali oni se samo inspiriraju životom, puštaju maštu i formiraju je nanovo. Što ne znači da se ne bi razvili u drugom smjeru, pomišljam, jer zauzimanjem za sebe formira se nova osoba koju tek treba razotkriti. Prema njegovu iskustvu, to je jednostavno učiniti; kratko, bez isprike, bez ulaska u detalje, koncizno. Ne treba davati opravdanja jer ona nisu potrebna. Čak i kada je riječ o najbližima, možda i pogotovo.
“Smatram znakom visoke samospoznaje ako se ne opravdamo za svoje odluke. Treba ih jednostavno postaviti drugačije. Ugušiti glas koji sugerira da se osjećate loše jer nešto otkazujete ili neki zadatak ne želite preuzeti. Ne je jednostavnije nego što mislite. Trebate samo reći, bez isprike, da recimo ove godine nećete vi pripremiti blagdansku večeru, ali se nadate da ćete se sljedeće godine svi ponovno družiti”, objašnjava.
Zamislite to! Zamislite da kažete roditeljima kako nećete biti doma za blagdane. Bez opravdanja, bez zadrške. Je li to normalno? Jest ako to želite. Govorite li direktno, bez izgovora, izbjegavate pritisak druge strane, krivnju i osjećaj razočaranja. Jer ako uistinu ta strana poštuje vaše granice, onda to neće ni učiniti. U suprotnom, treba se naučiti postaviti ih, ali ovo je prvi korak. Treba zapamtiti vlastitu zrelost. Spone ostaju, ali postoji individualan život, obitelji koje svatko stvara i vrijeme provedeno zajedno. Isto vrijedi u karijeri.
“U Francuskoj, Engleskoj… davno su postavili granice radnog vremena. Sveti gral je granica postavljanja prema nadređenima. Ako ste u službenim radnim satima vrijedni, odradite sve, tada se treba postaviti tako da vas izvan tog vremena nitko ne može kontaktirati. Jednostavan odgovor na suprotnu informaciju bio bi sljedeći:‘Vjerujem da ste imali razlog kontaktirati me sada, ali u budućnosti pričekajte službeno radno vrijeme.’ A to je većini kraj svijeta”, kaže Bagola.
Vjerujem da je osnovni razlog tomu strah, i to ponajprije od spoznaje koja nam govori da smo se već dokazali. Naravno, s iskustvom. Živimo u malim sredinama i bez obzira na otvorenost i strane akvizicije, nitko ne želi biti “kriva strana”.
“To je dio cementiranja identiteta. Postoje štafetna očekivanja koja se prenose s generacije na generaciju. Do jedne točke u životu moraš postići to, to i to… Ako to ne ispuniš, nisi uspio. A ako nisi uspio, onda se rodi onaj iskonski strah – napuštanje plemena, prepuštenost sebi. Taj osjećaj uništava potrebu za eksperimentiranjem, drukčijim mišljenjem, istraživanjem. U jednoj točki života moramo to učiniti. Zdrav odnos je onaj u kojemu možemo postaviti granice bez straha da će se zbog njih prekinuti”, objašnjava.
Vraćamo se perspektivi našeg okruženja koje čuva djecu uz sebe do poznih godina. Vezani smo uz pleme i ne napuštamo ga u potpunosti. To je dublja disfunkcija naših obitelji. Mnogim je majkama nemoguće otpustiti djecu jer postoji određena socijalna nesigurnost. U mnogim slučajevima roditelji monopoliziraju tjelesnu, mentalnu i emotivnu bliskost s djecom. Roditelji grade stanove u kući iznad svojih, ne mogu se suočiti s idejom praznoga gnijezda. No to nije samo krivnja roditelja, u zemlji koja je izgubila toliko stanovništva riječ je o drugoj temi. Kako se usred svega vratiti sebi? Kako otkriti svoju suštinu, svoje ja i ne pregorjeti, prema riječima čovjeka koji je to iskusio i sada svoje znanje prenosi drugima? Kako biti vjeran sebi? Bez osjećaja da ste ikoga iznevjerili nego shvaćajući da za sve postoje granice? Barem u poslovnom smislu, a nije loše krenuti od toga. Treba se osloboditi osjećaja i potrebe za trpljenjem. Trpjeti znači postati žrtva. Umjesto toga valja se osloboditi ustaljene krivnje da ne radimo dovoljno. Trebamo se postaviti i izboriti za sebe. Zadovoljiti svoje potrebe. Naravno, uz jasno postavljene granice.
.png)
.png)
