RAZGOVOR S GLUMICOM AMANDOM PRENKAJ: Kako se mijenjamo i razvijamo s protekom vremena

Protjecanjem godine, nešto iznutra nutka nas na promišljanje; o ranije ostvarenim željama, mjestima prema kojima se tek trebamo otisnuti, načinima na koje doživljavamo sadašnjost i njene potencijale. U intimnoj atmosferi malog i toplog bara u sklopu, nedavno obnovljenog kazališta Gavella, susrela sam se s glumicom Amandom Prenkaj. Pokušale smo, u svega tridesetak minuta, izreći sve interese i pretresti time utiske minulih dana koji se reflektiraju na osobni razvoj i, generalno, promišljanje o životu.

Ova se predstava doista dotiče tema s kojima se mogu poistovjetiti i odrasli. Ponovno iz nje izvlače dijelove sebe koje su možda zatomili ili se nikada nisu njima uistinu prepustili i prihvatili ih kao dio identiteta. Sasvim prirodno, želim znati kako je Amanda pristupila tako senzibilnim segmentima predstave. „Ona je toliko snažna ikona, a radeći na toj predstavi imala sam priliku prepustiti joj se gotovo kao i terapiji. I sama sam, neke vlastite boli kroz to… njegovala. Da, njegovala. Uvidjela sam kako je to zapravo moguće. Osim osnaživanja, bitno je znati pronaći smisao u tim sentimentima. Prebroditi teške stvari. Istovremeno, Penelope Cruz je izjavila jednom kako ne voli supstituirati. Zamišljati osobne situacije, iz njih izvlačiti osjećaje, već maštati lik. Također mi odgovara mašta iako je dobar spoj obje vještine. Ova uloga nudi mnoštvo činjenica na kojima se mašta još dodatno izgrađivala. Prelila se, tako bazirana na boli i različitosti na našu pozornicu.“

Vjerujući kako neke uloge dolaze „po određenom sinkronicitetu, prizivu, onime čime emaniraš“, Amanda me podsjeća na trenutke u kojima smo se svi nekada osjećali kao da ne pripadamo, kao da smo sasvim otuđeni i različiti od većine svijeta i kroz to ispoljavali vlastite nesigurnosti i strahove. „Kad sam bila mala“, nastavlja „ moje je ime bilo rijetko. Bilo mi je to tada grozno i bila sam ljuta na mamu zbog toga. Kasnije sam shvatila kako je zapravo baš super imati neko drugačije, rjeđe ime. Tu su i one velike stvari. Poput trenutka u predstavi kada mala Frida kaže kako ne želi biti "diferente“, različita, a prihvaćanjem kako uistinu jest drugačija, rađa se neka sloboda. Magija. Koja leži u svima nama.“

Ako smo već spoznali svoje različitosti, prigrlili ih dopustili im da nas izgrađuju, pitam ju što je ono na čemu bi još voljela raditi; u kojem se smjeru teži razvijati? „Na strahu“, izgovara uz malu pauzu, a zatim energično nastavlja kako je „to teško u ova vremena. Kugla se nepovratno mijenja. Treba biti siguran u sebe i vlastite snage. Tražim i potičem onu zdravu samouvjerenost. Ne, prepotentnost i bahatost. Već prihvaćanje istine o onome tko jesi. Koju treba, baš kao i bol, njegovati. Ponekad mi djeluje, kako smo mi djevojke uvijek suviše…agreeable?“ Pokušavamo se obje prisjetiti riječi na hrvatskom koja bi tako istančano dočarala ovu, društveno usađenu, karakteristiku. Ako je direktan prijevod ugodne, onda se čini kako ipak trebamo preformulirati i reći - one koje ugađaju.

„Da, trudimo se namiriti tuđe potrebe i vlastite. Zadržavamo perspektive ostalih o nama. Sada to reguliram. Ili, trudim se. Postavljam osobne granice.“ Pomislim kako smo generacijski uistinu u istom djelovanju, prema točno takvim realizacijama. A ponekad to zvuči jednostavnije no što uistinu jest. To je proces. „Željela bih ponekad nekome reći kako nije u redu raditi nešto, ali imam osjećaj kako se nekada još zaustavljam. Ne usuđujem se. Ako je netko dominantniji, jači od mene u smislu ega… ne uspijevam prijeći baš tu barijeru. Ali pokušavam se ne dati iskoristi, a da pritom ostanem dobar čovjek. Nikako ne želim izdati sebe i svoje vrijednosti.“ Koja je onda granica u kojoj se osjeća sigurno? Zaključujemo kako su nas više učili ne povrijediti druge, nego se boriti za sebe. Ali, zaboravljamo kako je to ponekad nemoguće jer djeluje na oba sudionika. To izgovaranje riječi: „ja to neću. Ali, dobili smo među prvim generacijama jedan drugi dar – ispitati tko smo.“

A, gluma nije odvojena od osobnosti ipak previše? „ Da. U početku, na Akademiji išlo mi je zbilja sjajno, osjećala sam koliko mnogo mogu, a onda se dogodio jedan sukob s profesorom i u meni je to probudilo nesigurnosti. Ako genijalnost i ludilo idu jedno s drugim, onda to vrijedi i za sigurnost i nesigurnost. Dugo mi je trebalo da si dopustim reći si kako moja ideja nije glupa i kako samo trebam vjerovati u nju. Tražila sam potvrdu drugih. Ali, uspjela sam se otrgnuti tom demonu. Naravno, želim i danas znati kako nešto dobro radim, ali mi više nije bitno kao ranije. Nije stvar ega već priznanja rada.“

„S druge strane, uvijek sam bila zahvalna na ulogama koje su odigrali roditelji. Dobila sam neizmjernu podršku odlučiti o onome što želim, a što dozvoljava prerezati pupčanu vrpcu. Možeš pogriješiti, ali donosiš odluku. A to je najljepše što sam dobila. To mi je omogućilo otisnuti se.“

Pogledavamo na sat i shvaćamo kako je uskoro vrijeme za neke nove obaveze. Kao da nas ono drži pod kontrolom. Govorimo o rastezanju vremena poput žvake, a Amanda mi ističe kako se baš tijekom jeseni, tog perioda u kojemu raspadanje priziva ljepotu osjećala melankolično, posezala za muzikom poput prvog albuma Petera Gabriela i knjiga Georgija Gospodinova i baš razmišljala o čuvanju određenih momenata. „Vrijeme je konstrukt…“ čujem se kako izgovaran, dok Amanda dodaje kako su „neki vrijedni trenutci oni koje želim zadržati. Napraviti da traju duže no što realno traju. Možda su bile samo tri minute, ali lijepo ih je urezati u kožu i um kao pamćenje, situaciju koja se provlači na minimalno pola sata neke genijalnosti.“

Prije no što se oboje uputimo u različitim smjerovima, pričamo planovima za vikend i kako, postoji ta ideja o silnom slobodnom vremenu glumaca, a koji zapravo nemaju slobodne vikende i tada ne idu na putovanja, ali imaju slobodne ponedjeljke. Ove naredne, Amanda planira u što većem broju provesti u majčinom vrtu u Ivaniću u kojemu je upravo proširila dom i dvojici zečeva te se veseli „gorkim plodovima“.

„Postoji sloboda i neka vrsta zdravog ponosa kad prioneš nekom poslu i shvatiš kako ga možeš odraditi. Naučiti neke najosnovnije stvari koje su iznimne u svakodnevnom životu. Kako staviti pipu, zamijeniti utičnice u stanu… ali i boraviti u prirodi i stvarati vlastitim rukama.“

„Po sistemu pokušaja i pogrešaka“ dodajem, a zajedno zaključujemo kako je to uistinu pravi način spoznaje sebe i vlastitih mogućnosti.

Amandu, koja je i ove godine nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta, možete gledati u njezinom matičnom kazalištu Žar ptica,ali i u Kunst teatru, u predstavi Maše Kolanović "Sloboština Barbie“, u režiji Natalije Manojlović.