Što mislite, kako bi bilo kad bismo na pitanje 'kako si?' prestali odgovarati automatski? To je zapravo vrlo intimno pitanje, a navikli smo ga postavljati i na njega odgovarati tek tako, iz pristojnosti. Sjećam se kako mi je kolegica jednom prilikom, vidno uzrujana, rekla: 'To prokleto pitanje kako si? treba zabraniti! Što me sad tamo neki lijevi poznanik ima pitati kako mi je? Zar njega to zanima!? Ne zanima ga! Zašto onda pita?'
Taj dan bilo joj je svega na vrh glave i 'lijevom' poznaniku je odgovorila: 'Loše. Ništa mi ne ide kako treba!' On ju je navodno pogledao poluzaprepašteno, poluposramljeno i izbjegao nastavak razgovora opravdavajući se da žuri za nekim hitnim poslom. 'Najgore od svega je to što sam psiholog!' nastavila je kolegica. 'Svi misle da u svakom trenutku moram imati sve sređeno u glavi i biti primjer savršenog funkcioniranja.'
Biti uvijek primjer savršenog funkcioniranja nije nimalo laka zadaća. Zapravo, to je nemoguća i uzaludna zadaća koja ljude često odvodi u izolaciju. Jer loše mi je znači – nešto nije u redu sa mnom, a to povlači daljnji zaključak – loš(a) sam. Dakle, nisam dobro društvo, nisam zabavan/zabavna, zanimljiv/zanimljiva… Drugim riječima, nemam ništa kvalitetno za pružiti. A je li to zaista istina?
Mi ljudi smo kompleksna bića i gradimo kompleksne odnose. Raznolikost našeg doživljavanja i ponašanja je izuzetna. Ne možemo stalno biti dobro! To je nerealno. Dobro postoji u odnosu na loše i da bismo imali dobar osjećaj, moramo tu i tamo iskusiti frustraciju i nezadovoljstvo. Osjećaji koje doživljavamo neugodnima tu su sa svojom svrhom. Oni nas tjeraju na promjenu, na pronalaženje novih načina funkcioniranja.
Živimo li stalno u istim dimenzijama, dajući i primajući na iste načine, ograničavamo se, zatvaramo se u zonu pseudosigurnosti. Postoji mnoštvo komunikacijskih kanala kroz koje možemo izraziti sebe i kroz koje možemo potražiti puteve jedni do drugih. Kada s nekim podijelimo i ono što nas muči, kad se ne predstavljamo samo kroz dobro sam, stvaramo cjelovitije, punije, kvalitetnije odnose u kojima dopuštamo biti dotaknuti i dotaknuti druge, kako kroz svoj sjaj tako i kroz svoju tamu.
Prirodno je da postoji određena razlika između onoga kakvima se doživljavamo i onoga kakvi bismo željeli biti. Lijepo je osjetiti samopouzdanje, snagu i zadovoljstvo zbog onoga kakvi jesmo, ali kad bi to stanje postalo konstanta, kad se s vremena na vrijeme ne bi pojavljivali nezadovoljstvo i frustracija, bilo bi nemoguće ići dalje. Ako bismo se stalno osjećali dobro, ako bismo neprestano bili u homeostazi, zašto bismo se uopće micali? Kamo bismo krenuli? U neku bolju homeostazu? To bi značilo da ona prethodna nije bila dovoljno dobra, što smo morali osjetiti kroz neki oblik nezadovoljstva ili nemira.
Što smo senzibilniji na unutarnje signale koji nam govore da nešto nije u redu, to prije imamo priliku u povodu toga nešto i učiniti. Osjetljivost na to kako smo lako je zatomiti nekim oblikom ovisničkog ponašanja (TV, hrana, alkohol, površna druženja, pretrpavanje poslom, isprazna zabava itd.). Svatko ima neki svoj način kompenzacije, skretanja pozornosti, izbjegavanja suočavanja s onim što mu u životu fali ili s onim čega mu je viška.
Uvjeravajući druge da smo stalno dobro, htjeli-ne htjeli, taj privid stvaramo i pred samima sobom. To je kao neka vrsta pregrade, staklenog zida koji nam priječi uvid u sebe. Naravno da na pitanje kako si? nećemo bilo kome u bilo koje doba odgovoriti s bujicom riječi kojima opisujemo svoja stanja. Ali zato možemo pokazati onoliko sebe koliko nam je u odnosu na tu osobu prirodno. Neki ljudi su više, a neki manje otvoreni za to da zaista čuju kako smo. Jednako tako, nečija unutarnja stanja nas više, a nečija manje zanimaju.
Obična formalnost, pozdrav iz pristojnosti, pitanje kako si? može postati podsjetnik da se to zaista iskreno zapitamo. U strci svakodnevnih zbivanja lako je izgubiti razumijevanje za ono što nam govori suptilni jezik osjećaja i intuicije. Neki ne odgovaraju s dobro sam, nego s ide, ide ili gura se, ma što to značilo. Kamo se to zapravo ide, tko tu koga gura?
Pitanje kako si? može postati lampica za unutarnje rasvjetljavanje, za kratki bljesak uvida u vlastito stanje. Pogubljeni u nejasnim odnosima, opterećeni egzistencijalnim problemima, toliko smo navikli na komunikaciju koja je površna i izbjegavajuća da je najjednostavnije odgovoriti tako… površno i izbjegavajuće: dobro sam. A zapravo – kako sam?
I kako si ti, dragi čitatelju? Baš sad, u ovom trenutku? Nakon što tvoj pogled proklizi do kraja rečenice, možeš li nakratko zastati, udahnuti, izdahnuti i bez žurbe s automatskim odgovorom dopustiti da jedno obično, kratko pitanje u tebi odjekne i pomogne ti osvijestiti ono najvažnije… Kako si?