Ukjedno sparno i vruće popodne koje je i meni bilo teško podnijeti, a kamoli ne njoj, ženi u svojim 80-ima, moja baka Ruža povela me u svoj vrt da mi pokaže povrće koje je tek pokazivalo svoje izdanke, polje luka koje je zasadila iz šačice lukovica koje smo joj prošle godine donijeli, kopar po kojem je mirisala salata koju smo netom prije pojeli uz ručak. Kao i uvijek, dok je pomno brala povrće, požurivala sam je da što prije završi – što zbog nesnosne vrućine, što zbog mog već usađenog ubrzanja koji me vodi kroz svakodnevicu. No, moja baka Ruža to ne radi tako.

Bez obzira na sve, ona je toga, kao i svakoga dana, unatoč vremenskim uvjetima koji joj ne idu na ruku, provela nekoliko sati radeći u svome vrtu, polako – što zbog godina, što zbog stila života – posvetila se svakoj povrtnici, voćki i sjemenu s poštovanjem i užitkom kao da prvi put nešto tako proživljava i doživljava. Za nju, njezino imanje je svakoga jutra novo iznenađenje, nov užitak i prilika za rast. Njezin i njezine „dječice“ – jagoda koje rastu cijelo proljeće i ljeto, i dalje istoga okusa koji pamtim kao dijete, krastavaca koji su tek krenuli, cvijeća koje ugošćuje njezine voljene pčele... I sve se vrti ukrug, iz godine u godinu, iz dana u dan, na zadovoljstvo moje bake i svih nas. U svemu tome ona uživa sporo, pa čak i kad vremenske nepogode s vremena na vrijeme unište njezin trud, odmahuje rukom i poručuje: „Ako je tako trebalo biti, neka bude!“ i bez gorčine ponovo sadi, stvara i slijedi svoj put.

Kad usporedim sebe s njom, postajem svjesna koliko prirodnosti i onog „pusti i opusti se“ osjećaja izgubim u svakodnevnoj utrci s vremenom. Mnogo nas je u ovo vrijeme koje „melje“ barem jednom pomislilo ostaviti sve, preseliti se na selo i prihvatiti se posla u vrtu. No, za većinu to još, iz raznih razloga, nije moguće. Ipak, to ne znači da na asfaltu ne možemo vježbati duh koji prati entuzijaste i zaljubljenike u prirodu, sadnju, vrtlarenje, stvaranje... Za mene to su:
1. Prihvatiti sporiji tempo kao mnogo prirodniji način bivanja.
2. Naučiti pratiti, gledati i biti involvirani u ono što radimo sada i ovdje.
3. Prihvatiti „elementarne nepogode“ života kao nešto što se možda nije moglo izbjeći, ali iz čega se svakako može učiti i nastaviti razvijati se.
4. Uživati u nesavršenostima jer ima li što ljepše od mirisne, nepravilne rajčice iz bakina vrta koja samo čeka da se raspukne pod našim zubima i podsjeti nas da su nam užitak i sreća mnogo bliže no što nam se čini?!

Ovoga ljeta - bilo da je riječ o novim destinacijama, iskustvima ili čak poznatim stvarima i ljudima - pronađite savršeno u nesavršenom i uživajte u tome sporo, svjesno i potpuno predani trenutku.