1. Oduvijek sam htjela imati sestru koja bi mi bila najbolja prijateljica, s kojom bih dijelila tajne, pričala o svemu i svačemu, išla u šoping... Toliko sam je željela da sam svima pričala kako će mi mama roditi seku, a ljudi bi mojoj mami prilazili i čestitali jer su mislili da je trudna. Čudo se dogodilo 29. 3. 1998. i sjedi trenutačno dva metra od mene:). Obožavam svoju sestru - divnu, prekrasnu, srdačnu i za mene najbolju i sestru i prijateljicu!
Sandra Kozić, Novska
2. Imala sam 21 godinu, a on 30, rastavljen. Bio mi je prva ljubav.
Moja obitelj bila je protiv naše veze. Učinili su sve da nas rastave. Bilo je suza i smijeha, odlazaka i vraćanja, svađa i mirenja.
A onda sam ostavila sve i otišla s njim.
Nakon tri godine dobili smo predivnu kćer koju smo oboje dugo željeli i koju volimo najviše na svijetu.
Bili smo sami na ovom svijetu. Nas troje. Podstanari. Bez ikoga svoga, bez pomoći, bez bake i djedova, ali sretni i zadovoljni s ono malo što smo imali.
Nakon dvije godine moja obitelj je učinila prvi korak ka pomirenju, i mi smo im oprostili. Ali kako zaboraviti činjenicu da su te vlastiti roditelji prokleli jer voliš čovjeka kojeg oni ne odobravaju? Prešli smo preko svega, zbog mira u kući, zbog njihove unuke.
Danas, nakon devet godina, saznala sam za sve laži što su pričali o njemu. Strašne laži. Bolne laži.
Danas shvaćam da njima nitko nije dobar.
S tugom u srcu spoznajem koliko su kruti i dvolični, a zapravo su vrlo nesretni.
Tko zna, možda im je žao što se meni dogodilo najveće čudo u životu. Što sam dobila najboljeg muškarca kojeg žena može poželjeti. Osjećajnog i pažljivog. Muškarca za kojeg sam uvjerena da me nije i neće prevariti nikad u životu. Muškarca koji ne pije (za razliku od mog oca i oba djeda). Muškarca koji mi pomaže u kućanskim poslovima. Najboljeg oca kojeg dijete može poželjeti, kojeg naša kćer obožava. Muškarca koji bi za mene i našu kćer učinio sve u životu.
Ali oni u sve to ionako (još uvijek) ne vjeruju.
Danas... Nije mi žao...
Mirela Šplajt, Zagreb
3. Ne mogu reći da je to bilo čudo, ali tada mi je zaista mnogo značilo. U srednjoj školi bila sam zaljubljena u dečka koji me baš nije pretjerano doživljavao, a kako me u to vrijeme tresao i pubertet, često sam bila nesretna zbog svoje ljubavi. Jednom mi je na kolodvoru prišao stari didica, sjeo pored mene, pozdravio me i rekao mi da ne budem tužna jer sam premlada, a život prekratak da bi se gubio na neuzvraćene ljubavi. Nakon toga je ustao i otišao. Prvo mi je to bilo simpa, a onda mi je postalo i pomalo neugodno jer sam mislila da svi primjećuju da sam nesretna. Nakon mjesec dana na isti mi je način prišla bakica, opet na kolodvoru dok sam čekala vlak. U tom osjetljivom razdoblju mislila sam da su to bili anđeli i da je to bilo čudo. Danas mislim da sam ipak bila samo cura u pubertetu, ali to ne mijenja činjenicu da su to bili zaista posebni trenuci.
Ivana Ostrogonac, Osijek