Nakon meditiranja i pjesama, Nergui je pao u trans – trenutak je to u kojem duh iz nevidljivog svijeta može ući u njegovo tijelo. “O duše moj, jahao bih deset mongolskih krava da tebe vidim. Molim te, daj da me zlatna kukavica povede do duha.”
Nas osmero okupilo se oko njega; sjedili smo na stolcima i krevetima metalnih okvira naslonjenima na zid jedine prostorije u Nerguijevoj drvenoj kolibi. Vani, tog dana sredinom studenog, temperatura je bila 12 ºC. Tek je prošlo podne – bio je “sat konja” prema kineskom zodijačkom satu. Nerguiju je podnevni sat savršeno vrijeme za posjet drugom svijetu.
“Vučje nebo, pomozi mi. Čovjek u nevolji, s mirom u srcu, stigao je. Veliko nebo, molim te dođi.”

Nergui je boo, kako Mongoli nazivaju muške šamane, “one koji znaju”. On je pripadnik etničke skupine Darhad, koja oduvijek živi na sjeveru Mongolije, uz rusku granicu. Darhadi, kojih ima oko 20.000, uglavnom su sačuvali tradicionalni nomadski način života: Nerguijev je “službeni” posao briga o kravama, kozama, ovcama i konjima. Osim toga, Darhadi prakticiraju šamanizam u jednom od njegovih najčišćih oblika, kao sastavni dio svakodnevice.

No nakon sovjetskog razdoblja i 70 godina prisilnog ateizma, šamanizam ponovno cvjeta diljem Mongolije, središnje Azije i Sibira. Mističnih likova poput Nerguija mnogo je i međusobno se mogu prilično razlikovati: većina šamana u srednjoazijskim zemljama poput Kirgistana i Kazahstana, gdje prevladava islam, smatra se predanim muslimanima, a obredi su im prožeti mističkim tradicijama sufizma. Omotani u djevičanski bijele halje, oni izvode svoje obrede na svetim muslimanskim mjestima, a svaka ceremonija uključuje i opsežne molitve iz Kur’ana. U Sibiru i Mongoliji, pak, šamanizam se stopio s mjesnim budističkim tradicijama – u tolikoj mjeri da je često nemoguće reći gdje prestaje jedno, a počinje drugo. Pojedini se šamani čak udružuju u velike gradske organizacije koje djeluju kao sindikati; Centar za šamanske studije Golomt u Ulan Batoru navodno ima oko 10.000 članova.

Ne postoji, dakle, precizna definicija šamanizma. “Bolje bi bilo govoriti o ‘šamanizmima’, u množini”, kaže Marjorie Mandelstam Balzer, antropologinja na Sveučilištu Georgetown u Washingtonu. Vjerovanja, praksa i obredi razlikuju se od osobe do osobe, rekla mi je, jer je proces u kojem tko postaje šamanom iznad svega vrlo individualan. Sličnosti, međutim, postoje: zajednički im je ekstatičan trans ili putovanje duše, kako se katkad naziva.

Nerguijevo pjevanje počelo se ubrzavati kako mu je njihanje postajalo više nalik plesu. Ispuštao je zvuke poput điha, a platnenim vrpcama oponašao je udarce bičem, kao da tjera konja. Odjednom se srušio. Dva su ga pomagača pridržala, a on je ispustio urlik nalik vučjem. Zatim se stao smijati poput negativca u filmovima strave. “Duh je ušao u njega”, prošaputala je Zaja Oldov, prevoditeljica i vodič.
Odnijeli su ga u stražnji dio prostorije; ondje je sjeo prekriženih nogu, očiju još uvijek zatvorenih. Jedan po jedan, članovi naše skupine počeli su mu prilaziti. Šaman – ili duh koji govori kroz njega – opisao je prošlost svakog od njih i dijelio im škrte savjete.

Tada je došao red na mene; kleknuo sam do njega. “Bili ste vrlo mirna osoba kad ste bili mladi.” Nerguijev je glas sada bio dublji, samouvjereniji. “Vi volite životinje. Kamo god pođete, darivate ljude i zbog toga vam je na licu osmijeh.” Sve je to bilo točno, ali tako općenito da bi se moglo primijeniti na gotovo svakoga.
Nastavio je: “Imate jedinstven znak na desnoj strani tijela, u pazuhu.” (Netočno – moja je koža ondje bez ijedne mrlje.) “Čovjek sa znakom psa i ovce uskoro će vam pomoći.” Nergui je zatim zaključio: “Uz pomoć svojih moći pazit ću na vašu obitelj i vaše bližnje. Uzmite ove grančice borovice i zapalite ih kod kuće.” Kad sam ih uzeo, on je posegnuo za nečim i ispružio ruku. “Ovo je kost vučjeg gležnja. Nosite je u desnom džepu – štitit će vas od zla.”

Iako je u svojem najgorem obliku šamanizam šarlatanstvo, a i potencijalno opasan – vidio sam šamana kako čvrsto veže platnenu vrpcu oko glave čovjeka koji je možda imao frakturu lubanje – dirnuli su me mnogi aspekti šamanizma: snažan osjećaj individualizma, duboko poštovanje prirode i veza s prošlošću i precima.
Sljedbenici se kunu da šamanizam nije prijevara i potanko pričaju o izmijenjenim životima i čudesnim izlječenjima. Godine 2007. pisac Rupert Isaacson i njegova žena Kristin odveli su svog petogodišnjeg autističnog sina Rowana mongolskom šamanu Gosteu iz naroda Tsaatan. Kad sam nedavno razgovarao s Isaacsonom, priznao je kako ne može dokazati da je šaman doista pomogao njegovu sinu – jedino što može jest svjedočiti o promjeni do koje je došlo gotovo trenutno. “Kad smo odlazili onamo”, rekao je, “Rowan je bio neobuzdan, stalno je imao provale bijesa i nije se ni s kim mogao sprijateljiti. Kad smo se vratili, ta tri poremećaja u ponašanju bila su nestala.”
Stoga – za svaki slučaj – još uvijek imam kost vučjeg gležnja koju mi je dao šaman Nergui.

Više o ovoj temi pročitajte u novom broju National Geographica Hrvatska koji je na kioscima 5. prosinca 2012.