Urod propada jer nema skladišta

Bacanje hrane protivi se moralu u svim kulturama. Uostalom, gotovo 800 milijuna ljudi diljem svijeta pati od gladi. Usprkos tomu, prema podacima Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (FAO), na globalnoj razini upropastimo 1,3 milijarde tona hrane godišnje – dvostruko više nego što je potrebno da se gladni nahrane. Kamo nestane sva ta hrana – samo u Hrvatskoj godišnje više od 400.000 tona ili oko 90 kilograma po stanovniku, na cijelom planetu približno trećina proizvedene hrane?

U zemljama u razvoju nakon berbe velika količina uroda propadne zbog nedostatka odgovarajućega skladišnog prostora, dobrih cesta i rashladnih uređaja. U usporedbi s njima, razvijene zemlje više hrane upropaste u daljnjem dijelu opskrbnog lanca, kad trgovci naruče, posluže ili izlože previše, kad potrošači ignoriraju ostatke u stražnjem dijelu hladnjaka ili bace pokvarljivu robu prije nego što joj istekne rok trajanja.

Pije vodu, troši naftu

Bacanje hrane uzima danak i u onečišćenju okoliša. Proizvodnja hrane koju nitko ne jede – bez obzira na to je li riječ o kobasicama ili kolačima s cimetom – znači i bacanje vode, gnojiva, pesticida, sjemena, goriva i zemljišta koje je potrebno za uzgoj. Količine nisu beznačajne. Globalno, godišnja proizvodnja nepojedene hrane “popije” vode koliko je ima u godišnjem toku Volge, vodom najbogatije rijeke u Europi. Jonathan Bloom, autor knjige American Wasteland, kaže da se na uzgoj 60 milijuna tona hrane – koliko trgovci i potrošači u SAD-u godišnje bace u smeće – potroši 70 puta više nafte od količine prolivene u Meksičkom zaljevu u havariji platforme Deepwater Horizon. Te zapanjujuće brojke čak ne uključuju gubitke na farmama, plovilima i u klaonicama.

Da otpadnu hranu promatramo kao državu, bila bi treći najveći proizvođač stakleničkih plinova u svijetu, nakon Kine i SAD-a. Na planetu ograničenih resursa, koji do 2050. godine očekuje prirast od najmanje još dvije milijarde stanovnika, ovakva je razuzdanost opscena, tvrdi aktivist Tristram Stuart u svojoj knjizi Waste: Uncovering the Global Food Scandal.

I drugi aktivisti već godinama iznose slične argumente, no smanjenje otpada hrane sada je postalo hitno međunarodno pitanje.

U poljoprivrednom gradiću Huaralu osamdeset kilometara sjeverno od Lime u Peruu Stuart pijucka svježe iscijeđeni sok mandarine s Luisom Garibaldijem, čija je tvrtka Fundo Maria Luisa najveći uzgajivač mandarina u toj zemlji. Nagnut naprijed u svojoj stolici pod pergolom uz bazen, Stuart pita: Koliko izvozite? Koliko vam uroda odbiju? Zašto? Što se događa s odbačenim? Sedamdeset posto uroda, kaže Garibaldi, izvozi se u Europsku uniju i Sjevernu Ameriku. No 30 posto nije prave veličine, boje ili slatkoće, ili ima mrlje, ožiljke, ogrebotine, opekline od sunca, gljivice ili paukove. Većina takvih plodova odlazi na lokalne tržnice, gdje Garibaldiju donose tek trećinu izvozne cijene.

Samo najljepši prolaze

Standardne klase plodova – i one koje podržava struka i one kojih se proizvođači dobrovoljno pridržavaju – postavljene su već davno da bi uzgajivačima i kupcima osigurale zajednički jezik za procjenu plodova i posredovanje u sporovima. Klase mogu i pomoći u smanjenju otpada. Ako uzgajivači svoje šparoge ili mandarine mogu sortirati u utvrđene klase, imaju bolje šanse za pronalaženje tržišta za lošije proizvode. Supermarketi su, naravno, uvijek mogli postavljati i vlastite standarde, ali u posljednjih su nekoliko godina elitniji trgovci svoje prehrambene odjele počeli voditi poput natjecanja ljepote. Kažu da slušaju kupce, koji očekuju samo platonski ideal proizvoda: okrugle i sjajne jabuke i ravne šparoge čvrsto skupljenih vršaka.

“Riječ je o kvaliteti i izgledu”, kaže Rick Stein, potpredsjednik odjela za svježe namirnice na Institutu za marketing hrane u Arlingtonu. “Samo će najbolji izgled osvojiti svoj udio potrošačeva novčanika.” Dio proizvoda koji to ne uspije bit će doniran bankama hrane ili usitnjen i iskorišten u jelima koja supermarket sam priprema i prodaje. No većina viškova u trgovinama hranom u SAD-u i mnogim drugim zapadnim zemljama niti se donira niti reciklira. Stuart pozdravlja nedavne kampanje nekih supermarketa u SAD-u i EU-u da “ružne” plodove prodaju uz popust, ali preferira sustavno rješenje. “Bilo bi mnogo bolje da se standardi jednostavno spuste”, kaže promatrajući more ostavljenih plodova peruanskih citrusa za koje ne postoji sekundarno tržište, bili oni ružni ili ne.

Više o borbi protiv bacanja hrane saznajte u National Geographicu iz ožujka 2016. godine.