Dan ljubavi naše najpoznatije vrtlarice

Običaji putuju kroz vrijeme kao što vjetar putuje svijetom i nosi dašak nama nepoznatih kultura i ljudi koji su ih stvarali. Neke običaje primamo kao trenutačnu fascinaciju, a potom puštamo da dalje otplove u nepoznato. Zadržavamo samo šturu informaciju o njihovu nastanku, razlozima njihova postojanja i na kraju zaključujemo kako ti i takvi običaji baš nemaju previše veze s našom kulturom, vjerom i narodom kojem pripadamo. Takvi su kulturni elementi samo ptice selice što su nas jednom posjetile i bacile nit izazova našoj svakodnevici.

Zanimljivo je kako se u narodu možda ponajviše vole i poštuju oni sveci o kojima nam, blago rečeno, manjka podataka. Takvi sveci ostavljaju živoj pučkoj predaji mnogo prostora za maštu i najrazličitije konstrukcije pripovjedačkog umijeća, pa iz tog izvora događaja svatko može napuniti svoj pehar mašte kako mu je drago. Kaže se da je ljepota poezije u onome što je nenapisano, u mislima čitatelja koji mašta o onome što je pjesnik napisao. To je i čar mitova i narodne predaje iz koje nam izranja i sv. Valentin kao nositelj priče o Valentinovu, danu zaljubljenih, ali i svih onih koji iz nekog razloga vole. Za Valentina kaže predaja da je bio svećenik u Rimu i da se odlikovao krepošću i mudrošću, a iznad svega skromnim životom, te da je propovijedao o poštenju i sretnoj obitelji kao temelju sretne zajednice.

Kako je u to vrijeme, a riječ je o trećem stoljeću, car Klaudije zabranio rimskim vojnicima da se vjenčaju sa svojim ljubljenim djevojkama, jer caru je bilo iznad svega važno svakog muškarca pretvoriti u vojnika, ideja braka bila je nekako u koliziji sa osvajačkim apetitima imperatora. Baš tu se umiješao plemeniti Valentin i tajno vjenčavao parove te tako za života, a posebno nakon smrti, postao omiljen u narodu. Ideja ljubavi koja nadilazi svaku prijetnju bila je naprosto presnažna da ne bi odoljela zubu vremena. I tako i danas uz ovog sveca i njegovu priču dan zaljubljenih slave i oni koji su kršćanskog svjetonazora, ali i oni koji svoj život ne vide kroz vjeru.

PageBreakPa kako danas primjereno proslaviti dan zaljubljenih, pitaju se mnogi, zbunjeni komercijalizacijom tog zanimljivog blagdana. Istina je, iz prošlosti nam dopiru samo skice zavodljivih običaja s laticama cvijeća pod jastukom, skrivenim mirisnim pismima u drvenim ormarima i zavođenja kojekakvim mirisima. Bilo bi gotovo nemoguće rekonstruirati neki cjelovit ritual za koji možemo reći, eto, baš ovo je relikt prošlosti i izvorna ideja Valentinova. Pa ipak, u svim tim blijedim odrazima zrcale se dvije ideje za koje mislim da bi trebale i danas biti nit vodilja svakomu tko osjeća ovaj dan kao važan trenutak u svojem životu. Prva ideja je ideja buđenja ljepote. Ljepote kao fenomena preobrazbe i najave nečeg osobitog u našem životu. Fenomen preobrazbe snažno je prisutan u našem životu i danas. O tome uostalom maštamo svi. Zato vjerojatno i nije slučajno da se nakon tmurne i hladne zime Valentinovo pojavljuje kao pravi najavljivač cjelokupne preobrazbe prirode koja se ima dogoditi poslije 14. veljače, u ožujku, kada se priroda intenzivno budi.

Druga ideja što prati Valentinovo utisnuta je u naše osjećaje. Koliko i na koji način nekog volimo? Kako vidimo nas dvoje u budućnosti? Koliko naš bioritam kuca u istom taktu? A u odgovorima na ova pitanja krije se i rješenje enigme kako proslaviti Valentinovo na pravi način. Formule nema. Kada shvatimo poveznice i interese koji nas drže zajedno, pretvorimo ih u temu naše proslave. Neka ovaj dan bude samo naš, pa makar ga drugi ne razumjeli. To je pravo značenje riječi „U ljubavi je sve moguće“.

U našem su vremenu ruže postale ultimativni simbol Valentinova. Ulični prodavači, cvjećari, svakojaki nakupci i trgovci, svi se trude da nas uvjere kako je baš ruža prikladan cvijet za ovaj osobiti blagdan. Ja naravno ne isključujem nijednu vrstu cvijeća u iskazivanju osjećaja, ali moram priznati da nemam ništa protiv proglašenja crvene ruže kao službenog cvijeta Valentinova. Što još može na tako gorljiv, a ujedno i decentan način u svome obliku i boji objediniti ideju ljubavi. Uopće, ako govorimo o seksualnosti kao skrivenom djelu ljubavne poruke, cvijet je doista savršen oblik da oslika to značenje. On je prirodni simbol oplodnje i čudo ljepote, pa tako i idealan vjesnik naše sramežljive poruke.

U iskazivanju ljubavi cvijećem zato bismo se ipak trebali malo potruditi. Kao što se zemlja okreće i vrijeme teče, tako i prezentacija cvijeća ide dalje. Kombinacija prirodnih materijala, toplih unikatnih predmeta nevelike vrijednosti i predivnih karmin crvenih ruža, povezanih u neformalne oblike, dobar su odabir za vrijeme u kojem živimo. Takvi buketi često mogu imati i formu aranžmana koji samo u ruci nalikuje na buket. Možemo isplesti i osnovu od mlade proljetne vrbe pa je uklopiti u cjelinu sa samo pet cvjetova ruže, a kad stignemo kući, možemo buket objesiti na zid ili prozor, kao podsjetnik svima da ovdje živi osoba koja voli, ali i koja je voljena.

Lijepa je ta komunikacijska igra cvijećem, baš zato što je istodobno iskrena i tajanstvena kao poezija. Može se tumačiti na tisuću načina. Kao što rekoh, ljepota poezije leži u onome što nije napisano.