Običaji putuju kroz vrijeme kao što vjetar putuje svijetom i nosi dašak nama nepoznatih kultura i ljudi koji su ih stvarali. Neke običaje primamo kao trenutačnu fascinaciju, a potom puštamo da dalje otplove u nepoznato. Zadržavamo samo šturu informaciju o njihovu nastanku, razlozima njihova postojanja i na kraju zaključujemo kako ti i takvi običaji baš nemaju previše veze s našom kulturom, vjerom i narodom kojem pripadamo. Takvi su kulturni elementi samo ptice selice što su nas jednom posjetile i bacile nit izazova našoj svakodnevici.
No s druge strane, na tim stalnim vjetrovima migracije nalaze se i oni običaji koji, iako izvorno nastali u nekom povijesno-vjerskom kontekstu, često nama stranom, ipak nose univerzalne poruke poput poštenja, nesebičnosti, životne radosti, blagostanja i, naravno, ljubavi. Takve su poruke mnogo snažnije od mitoloških obrazaca i teška su sidra koja padaju na samo dno naše duše. I još više, univerzalne nas poruke propitkuju jesmo li u brzini svakodnevice sasvim zaboravili na temeljne vrijednosti.
Zanimljivo je kako se u narodu možda ponajviše vole i poštuju oni sveci o kojima nam, blago rečeno, manjka podataka. Takvi sveci ostavljaju živoj pučkoj predaji mnogo prostora za maštu i najrazličitije konstrukcije pripovjedačkog umijeća, pa iz tog izvora događaja svatko može napuniti svoj pehar mašte kako mu je drago. Kaže se da je ljepota poezije u onome što je nenapisano, u mislima čitatelja koji mašta o onome što je pjesnik napisao. To je i čar mitova i narodne predaje iz koje nam izranja i sv. Valentin kao nositelj priče o Valentinovu, danu zaljubljenih, ali i svih onih koji iz nekog razloga vole. Za Valentina kaže predaja da je bio svećenik u Rimu i da se odlikovao krepošću i mudrošću, a iznad svega skromnim životom, te da je propovijedao o poštenju i sretnoj obitelji kao temelju sretne zajednice.
Kako je u to vrijeme, a riječ je o trećem stoljeću, car Klaudije zabranio rimskim vojnicima da se vjenčaju sa svojim ljubljenim djevojkama, jer caru je bilo iznad svega važno svakog muškarca pretvoriti u vojnika, ideja braka bila je nekako u koliziji sa osvajačkim apetitima imperatora. Baš tu se umiješao plemeniti Valentin i tajno vjenčavao parove te tako za života, a posebno nakon smrti, postao omiljen u narodu. Ideja ljubavi koja nadilazi svaku prijetnju bila je naprosto presnažna da ne bi odoljela zubu vremena. I tako i danas uz ovog sveca i njegovu priču dan zaljubljenih slave i oni koji su kršćanskog svjetonazora, ali i oni koji svoj život ne vide kroz vjeru.
Druga ideja što prati Valentinovo utisnuta je u naše osjećaje. Koliko i na koji način nekog volimo? Kako vidimo nas dvoje u budućnosti? Koliko naš bioritam kuca u istom taktu? A u odgovorima na ova pitanja krije se i rješenje enigme kako proslaviti Valentinovo na pravi način. Formule nema. Kada shvatimo poveznice i interese koji nas drže zajedno, pretvorimo ih u temu naše proslave. Neka ovaj dan bude samo naš, pa makar ga drugi ne razumjeli. To je pravo značenje riječi „U ljubavi je sve moguće“.
U našem su vremenu ruže postale ultimativni simbol Valentinova. Ulični prodavači, cvjećari, svakojaki nakupci i trgovci, svi se trude da nas uvjere kako je baš ruža prikladan cvijet za ovaj osobiti blagdan. Ja naravno ne isključujem nijednu vrstu cvijeća u iskazivanju osjećaja, ali moram priznati da nemam ništa protiv proglašenja crvene ruže kao službenog cvijeta Valentinova. Što još može na tako gorljiv, a ujedno i decentan način u svome obliku i boji objediniti ideju ljubavi. Uopće, ako govorimo o seksualnosti kao skrivenom djelu ljubavne poruke, cvijet je doista savršen oblik da oslika to značenje. On je prirodni simbol oplodnje i čudo ljepote, pa tako i idealan vjesnik naše sramežljive poruke.
U iskazivanju ljubavi cvijećem zato bismo se ipak trebali malo potruditi. Kao što se zemlja okreće i vrijeme teče, tako i prezentacija cvijeća ide dalje. Kombinacija prirodnih materijala, toplih unikatnih predmeta nevelike vrijednosti i predivnih karmin crvenih ruža, povezanih u neformalne oblike, dobar su odabir za vrijeme u kojem živimo. Takvi buketi često mogu imati i formu aranžmana koji samo u ruci nalikuje na buket. Možemo isplesti i osnovu od mlade proljetne vrbe pa je uklopiti u cjelinu sa samo pet cvjetova ruže, a kad stignemo kući, možemo buket objesiti na zid ili prozor, kao podsjetnik svima da ovdje živi osoba koja voli, ali i koja je voljena.
Lijepa je ta komunikacijska igra cvijećem, baš zato što je istodobno iskrena i tajanstvena kao poezija. Može se tumačiti na tisuću načina. Kao što rekoh, ljepota poezije leži u onome što nije napisano.
.png)
.png)
