Sve što radimo neprestano nam se vraća

Stefan Sagmeister, jedan od možda najvećih dizajnera današnjice, ustvrdio je kako mu se sve što radi u životu neprestano vraća. Banalna je to tvrdnja, mogli bismo zaključiti, no kad bolje promislimo, to je neka vrsta intelektualnog deja vua, kao da je ipak prisutna u našem životu. Ona se očituje kao neprestano aktualiziranje već začetih i proživljenih misli. Čini nam se kao da se ideje nisu potpuno realizirale i kao da nam se vraćaju po krajnje uobličenje.

I ja sam prije nekoliko godina pokušala oživjeti jednu svoju ideju, bolje rečeno, osobnu brigu o sudbini vode na Zemlji kao nezamjenjivog elementa prirode. Željela sam jednostavno približiti ovaj problem ljudskom srcu, potaknuti sve nas da zastanemo i promislimo koliko je za nas voda važna. Proces koji sam zamislila kretao se u prožimanju elemenata koji jedni druge nadopunjuju i štite stvarajući neku novu cjelinu. Zamislila sam prostor, uokviren prostor od otopljenog silicijskog pijeska, stakleni neobuzdani prostor koji postoji samo u mojoj mašti. U tom se prostoru, hermetičnom po dojmu, trebao ostvariti savršen sustav, sa svim onim elementima koji u netaknutoj prirodi tvore sklad.

kornelija
Nino Šoštarić kornelija
Kornelijini puhači stakla (vi možete i u boci starih demižona)

Na ideju o idealnim oblicima malih amorfnih balona došla sam promatrajući sapunicu koja se pjeni. Pomislila sam kako bi bilo lijepo stvoriti posude, tako razvedene, prozirne i nepredvidive. Za takav se zadatak nametnuo samo jedan materijal – staklo. I to ne bilo kakvo staklo. Prozirnost laboratorijskog stakla, ma kakve ono debljine bilo, činila se idealnom jer su se napuhnute forme mogle oblikovati upravo onako kako sam zamislila. Čak sam u nekoliko dana napravila gomilu skica s najčudnijim oblicima, no najboljima su se pokazali oblici koji su po svojoj ideji oponašali sapunicu.

Dakle, rješenje mi je odmah bilo pred nosom. Sad je trebalo samo pronaći puhače stakla koji bi bili voljni ući u tako velik eksperiment, zaustaviti proizvodnju i posvetiti se jednoj ideji koja nije komercijalna već edukativna. Nakon niza uzaludnih poziva i mnogo odbijanja, kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu, gubeći nadu da ću ikada realizirati ovaj projekt – napokon svjetlo na kraju tunela. Jedno sam jutro nazvala tvornicu Duran za puhanje laboratorijskog stakla u Puli i, začudo, ljudi su se oduševili idejom, a poslije mi javili i datum kada će samo za mene osigurati majstore puhače na sat vremena. Nisam mogla vjerovati, moja će ideja ipak zaživjeti.

Dolaskom u Pulu osjetila sam svu romantiku ovog teškog ali i prelijepog zanata. Kad je puhač u tišini pogledao moju skicu, odabrao lulu za puhanje, otišao do užarenog grotla i zahvatio crvenu staklenu masu, mislila sam da prisustvujem nekom srednjovjekovnom alkemijskom procesu u kojem sam ja tvorac ideje, a majstor veliki čarobnjak koji to sve privodi u stvarnost. Bilo je upravo nevjerojatno gledati kako se površina stakla rasteže, poprima najrazličitije oblike, hladi, a onda opet pod užarenom lampom zagrijava i napuhuje.PageBreak

Izbor biljaka za nanovrtove

Sedam prelijepih staklenih posuda i ja već istog smo se dana vozile prema Zagrebu. Još nismo stigle ni na pola puta, a ja sam već u glavi imala raspored i kompoziciju svih posuda. Znala sam točno kako ću ih napuniti zemljom, koje ću biljke odabrati i kako ću ih aranžirati unutar posuda. Bilo mi je važno postići dojam kao da su mali, bolje rečeno smanjeni dijelovi pejzaža, zaštićeni u neobičnim kapljicama vode, razbacanim po zelenoj travi kao neutralnoj pozadini.

Izbor biljaka je naravno bio ograničen. Morala sam zadovoljiti neke kriterije. To su redom morale biti male vrste kako se unutar staklenih posuda ne bi razrasle i zagušile jedna drugu. Drugi je kriterij bio njihova potreba za vlagom. U staklenim posudama voda prolazi kroz zemlju, natapa korijen biljke pa opet isparava u zrak kondenzirajući se na staklenim stijenkama. S njih, kapajući poput kiše, opet ulazi u tlo i cijeli se proces ponavlja.

Dovoljno ih je zaliti svakih šest mjeseci

Ono što je najzanimljivije u ovakvom sustavu jest čuvanje dragocjene vode. Ako vam kažem da sam sada već tijekom pet godina stekla toliko iskustva da mogu reći kako je dovoljno ovakve vrtove zaliti tek svakih šest mjeseci, nećete mi vjerovati. No ja vjerujem da je to sustav koji će u budućnosti, kada voda bude luksuz, a ne nešto što se samo po sebi podrazumijeva, prevladati i biti tako čest kao današnje držanje biljaka u glinenim posudama.

Naravno da su moje konceptualne posude previše komplicirane da bi ušle u masovnu proizvodnju, one i nisu zamišljene da postanu dio komercijalne ponude, već samo jedna ideja. No moji su se eksperimenti protegnuli i na svakodnevicu i na želju da pokušam u nešto jednostavnijim posudama uzgoj s jednakim uspjehom. U tom mom traganju najboljima su se pokazale boce starih demižona, demejana ili kako ih već tko zove. Godinama već uspješno u njima uzgajam mini begonije, Ficus pumilu, Spatifilum, pa čak i mini Anturium, koji svake godine cvjeta. Odbačene staklene boce na taj način postaju moji mali nanovrtovi u interijeru. Oni su neka vrsta mog mitteleuropskog bonsai uzgoja.

Dugo sam sanjala tu jednostavnu ideju o zaštićenoj prirodi. Priča mi se uvijek ponovno vraćala, baš kao i spomenutom dizajneru s početka ovih redaka. No ja mogu sa sigurnošću zaključiti kako sam svoju ideju uobličila i potpuno ostvarila. Neka nanovrtovi budu dio našeg interijera i svakodnevne meditacije o jednostavnosti i veličanstvenosti prirode.