Nakon ljeta, kada smo svoja tijela izložili pogledima drugih, ali i vlastitoj samokritičnosti, obično slijedi jesenski nalet odluka kojima do idućeg ljeta kondiciju i izgled želimo dovesti u ravnotežu. To je i vrijeme kad svi intenzivno razmišljamo o nekoj novoj fizičkoj aktivnosti, o nekom novom obliku vježbi koje će nas ispuniti i mentalno i fizički. Tako barem razgovaraju moje prijateljice razmišljajući naglas o prednostima i nedostacima ovih ili onih vježbi. A što je s tobom, pitaju me, hoćeš li i ti od jeseni početi s nekim vježbama? Ne, odgovaram nezainteresirano, ja svoje vježbe već odavno prakticiram…

Nove izmišljene tjelesne discipline

Danas baš sve mora imati neku zanimljivu priču, pa tako i vježbanje. Tržište tjelovježbi raznih oblika takvu je potrebu već odavno prepoznalo. Zato, uz već poznate i provjerene oblike vježbanja, kojekakvi gurui izmišljaju nove duhovne i tjelesne discipline pokušavajući nam objasniti kako je naše socijalno depresivno stanje rezultat nepoznavanja upravo tih vještina kojima oni vladaju. I moje su prijateljice sklone prepustiti se novotarijama koje donose takvi, komercijalno osmišljeni programi, koji najčešće tek kompiliraju već postojeće vještine.

Dapače, sretne su što su pronašle nešto novo i spremne su, poput vjernika, upisati tečaj gumi-tae-stepa (tako ću nazvati ovu fiktivnu disciplinu) o kojem će s ushitom govoriti članovima obitelji ne bi li ih nagovorile da se i oni upišu na tečaj te nadasve korisne vještine. I onda naravno poznata slika. U nekoj dvorani u kojoj nema ni prozora ni vrata sabija se što više, što manje, brat bratu, više desetaka ljudi koji u znojnim trenirkama izvode čudne pokrete. Svijaju se i presavijaju, energično dišu, rastežu gume i uglavnom postaju sretni ljudi, jer sada pripadaju jednom novom svijetu, nekoj novoj kulturi koja je mnogo zanimljivija, a ne dosadna i obična poput njihove.

Vježbe snage - nošenje košara s kompostom

Ja sam, međutim, tome odlučila odoljeti i svoje kretanje ostvariti u vlastitu svijetu, onome što sam ja svaki dan i što ću biti i ubuduće. A to je svijet prirode, vrta, šume, livade. Svoje sam kretanje odlučila ostvariti u tom elementu prirodne samodostatnosti, u pejzažu koji ne moram sama sebi objašnjavati i uvjeravati se da se baš tu osjećam prirodno i opušteno. Ne treba mi neka neobična vještina kako bih se rastezala, svijala i znojila. Potrebu za vježbanjem već odavno ispunjavam svim mogućim vrtlarskim poslovima.

Prepoznala sam u njima vježbe nalik onima koje sam prakticirala vježbanjem klasičnog baleta, suvremenog plesa, body buildinga, fitnessa i pilatesa. Sve su te faze iza mene pa si stoga mogu dopustiti usporedbu pokreta koje provodim u vrtu s onima koje nazivamo vježbama. Primijetila sam da napravim barem dvadesetak čučenjeva u pola sata boravka u vrtu. Prepoznala sam i nebrojeno mnogo istezanja kad pokušavam dohvatiti neki plod, step pritiske pri štihanju i vježbe snage pri prenošenju košara s kompostom.PageBreak

Aerobni trening - na svježem zraku

Osim vježbi koje sam prepoznala u gotovo svakom vrtlarskom poslu, shvatila sam da je vrtlarstvo u pravom smislu riječi odličan aerobni trening. To dobro znaju svi koji vole boravak u vrtu kao i ja jer, kad jednom zakorače u svoj vrt, sigurno iz njega ne izlaze barem sat vremena, a to je i više nego ozbiljno kontinuirano vježbanje, i to na svježem zraku. Moj tjedni boravak u vrtu na taj se način pretvara u niz vježbenih cjelina koje jačaju cijeli mišićni sustav i pritom se sve događa u prostoru okruženom zelenilom, daleko od smrdljivih gradskih dvorana u kojima se nelagodno osjećam okružena s pedeset nepoznatih ljudi.

U mojoj fitness dvorani čuje se samo cvrkut ptica, poneki zrikavac, vjetar koji donese list iz obližnje šume. Svaki je pokret opravdan i smislen. Ruke se ne istežu bez potrebe, one ubiru plodove. Hodanje, čučnjevi, pregibi i okreti nisu sami sebi svrha, oni su ispunjeni smislom, zbog čega nisam svjesna vježbanja, već samo zadovoljstva obavljenim poslom.

Leđa ravna, noge raširene, koljena blago savijena

Ozljede su, baš kao i u svakom drugom obliku tjelovježbe, moguće i u vrtu. Stoga je veoma važno naučiti da se teret nikada ne podiže savijanjem leđa, već isključivo iz čučnja. Pritom leđa moraju ostati savršeno ravna. Isto vrijedi i za ubiranje, plijevljenje ili bilo koji drugi posao koji zahtijeva sagibanje. Leđa se tada savijaju iz kukova i ostaju istegnuta i ravna, noge su raširene, a koljena blago savinuta. Do tog zaključka nisam došla baš jednostavno, ali nisam otišla ni u Indiju da bih riješila problem. Bilo je dovoljno na moru pogledati moju susjedu kojoj je gotovo devedeset godina, a još radi u polju. Ona provede cijelo prijepodne sagibajući se, a nikad je ne bole leđa. Isto vrijedi i za čučnjeve.

I sama sam bila sklona da iz čučnja obavljam sadnju ili sjetvu povrća i cvijeća. No moja me liječnica upozorila na pogrešku. Iako je čučanj ugodan, isteže mišiće na bedrima i puni ih krvlju, nije dobar za većinu žena. Naše je vezivno tkivo tanko i koža osjetljiva, pa smo sklone pucanju kapilara ili širenju vena na nogama. Upravo zato čučanj, pokret kojim se prekida cirkulacija u nogama, treba izbjegavati. Umjesto čučnja, mnogo je bolje rješenje klečanje. U tu svrhu vrtni centri danas već nude razne vrste klečalica, pa čak i štitnike za koljena koji nam omogućuju da radimo ugodno i ne zaprljamo odjeću.

Tu naravno ne završava priča o prednostima mog vrtnog iskustva. Vrtlarstvo je i sojevrsni tretman aromaterapije. Zamamno lišće, rajčice, nježan i profinjen miris kopra i poput jasmina intenzivan miris cvijeta blitve. Sve su to mirisi koje poznaju iskusni vrtlari. Poznajem ih i ja, a uz nagovor da ih i vi proučavate i uživate u njima, svečano vam obećavam da neću izmisliti garden-fitness.