U vječnom svijetu slavne alegorije, Mali Princ jednom je rekao: „Ono što krasi pustinju jest činjenica da se negdje u njoj krije bunar“. Legendarna knjiga u kojoj je to zapisano daje se za lektiru djeci, ali njih ne pogađa previše. Tek kada ta djeca odrastu i ponovno je prime u ruku, uviđaju njezinu dubinu i vrijednost te ostaju očaravajuće obuzeti snagom te snažne metafore koju je na britak i pitak način opisao Antoine de Saint Exupery.
Nije slučajno što se radnja Exuperyjeve svevremenske bajke događa u pustinji. Duhovnjaci su još od početaka monoteizma na Bliskom istoku u prvom mileniju prije Krista odlazili u pustinju kako bi se susreli s Bogom, odnosno sa samim sobom. Oduvijek su pustinju doživljavali velikim i snažnim ogledalom zbog toga što pruža malo vanjskih podražaja pa je čovjek prisiljen okrenuti se prema sebi.
U samom srcu Sahare
Teško je zamisliti snažnije ogledalo i prazniju pustinju od ravnice Hamada al Hamra, koja se pruža većim dijelom teritorija Libije. Kad se nađete u središtu Hamade, stotine kilometara u krug nema ničega osim beskrajne ravnice. Ni kamena koji strši, ni drva koje se suši na suncu, ni građevine ljudskih ruku. Putovao sam libijskom Saharom kao vodič jedne male ekspedicije hrvatskih turista, a vrhunac tog dvotjednog putovanja bilo je osmodnevno istraživanje zabačenih dijelova pustinje terenskim vozilima. Srce Sahare je do prije desetak godina bilo puno dostupnije turistima u Alžiru ili Nigeru, no zbog političke situacije i opasnosti od razbojnika u tim zemljama putovanje više nije sigurno. Libija se, pak, nakon višegodišnje politike izolacije tek nedavno otvorila za turiste, pa na određen način onom malom broju pionira turizma pruža slatku iluziju otkrivanja.
Ljudi često zamišljaju Saharu kao najveći ocean pijeska na svijetu, međutim ergovi, odnosno mora pješčanih dina, sačinjavaju tek jednu devetinu Sahare, a pijesak prekriva tek jednu petinu njezina ukupnog tla. Najveći dio Sahare čine kameni platoi poput Hamade al Hamre u Libiji ili još veće ravnice Tenere u Nigeru. Kad bismo se satima vozili pravocrtnim cestama preko libijske hamade, pri čemu se krajolik oko nas nikako nije mijenjao, obuzeo bi nas osjećaj da stojimo na mjestu iako smo dobro znali da se krećemo. Druga varka obuzela bi nas kad bi se na horizontu pojavio tračak nade – silueta oaze. No kad bismo se približili oazi, a ona se ne bi rasplinula poput fatamorgane, nego bi nam se obznanila u svojoj realnosti, obuzelo bi nas neviđeno zadovoljstvo, kakvo dobro poznaju svi naraštaji lokalnih pustinjskih putnika.
Karavanski putovi
Stotine oaza rasule su se po Sahari poput zvijezda po nebu. Linije svih kretanja Saharom povlače se od jedne oaze do druge još od davnina. U oazama su ljudi živjeli pretežno od zemljoradnje, stočarstva, trgovine i vađenja soli. Nikad nije posve razjašnjeno je li život u oazama nastao zbog karavana koje su između njih putovale, ili su pak karavane nastale zbog resursa i mogućnosti odmora i zaklona koji su im pružale oaze. Svakako, jedno je od drugog nerazdjeljivo. Kontrast paklene, negostoljubive, pješčane pustoši i ugodnog, svježeg hlada oaze jednak je kontrastu kretanja i mirovanja, nomada i zemljoradnika, puta i cilja.
Mnogi karavanski putovi prolazili su i kroz Libiju. Većina karavana prenosila je sol, datulje i robove, ali tuda su prolazili i luksuzniji artikli. Iz Crne Afrike prema Mediteranu i Europi putovalo je drago kamenje, zlato, slonovača, konji i nojevo perje, a u drugom smjeru skupocjeni europski artikli poput venecijanskog papira, tkanina iz Marseillea ili bisera iz Pariza. Karavane koje su ponekad brojile i više od dvadeset tisuća deva utirale su putove preko hamada i ergova vjekovima.
Sahara je toliko velika i negostoljubiva da je tek malen dio drevnih karavanskih putova asfaltiran, a drugima se i dalje promet odvija devinim „vlakovima“. Mnoge udaljene oaze i dalje čuvaju život kakav je u Sahari zamrznut vjekovima. Ljudi grade višekatne kuće od blata kako bi ljeti imali utočište debelog hlada. Uz obale jezera ili uz izvore vode sade datuljine palme koje ne samo da su najprilagođenije i najkorisnije pustinjsko bilje nego svojom gorostasnošću daju povelik hlad koji omogućuje život drugim biljkama, voćkama poput breskve ili žitaricama poput pšenice i ječma. U nekim oazama u Libiji žitelji čak uzgajaju račiće koje suše na suncu i s putujućim Tuarezima razmjenjuju za maslinovo ulje, duhan i druge njima teško dostupne proizvode.
Tuarezi
Tuarezi su jedini narod koji živi u samom srcu Sahare. Naravno, i njihov život ovisi o resursima oaze, ali njihova domovina je ponajprije pustinja. Iako se u pustinji gdjegdje može naći i životinja velika poput antilope i drveće veliko poput kuće, to nije dovoljno da bi čovjek u njoj mogao preživjeti. Tuarezi stoga tradicionalno ovise o trgovačkim karavanama. Čitajući zvijezde, oni vode karavane od oaze do oaze te pružaju sigurnost trgovcima od kojih ubiru debelu napojnicu. Njihova sloboda kao posljedica lutanja i nevezanosti te mističnost iza golemog turbana kroz koji proviruju samo tamne oči rezultirale su romantičnim imidžem koji Zapad gaji prema Tuarezima.
Međutim, oni su nerijetko bili bliže gusarima i drumskim razbojnicima nego romantičnim lutalicama. Naime, u slučaju nužde, Tuarezi se nisu ustručavali napadati karavane, pljačkati blago i ubijati nedužne trgovce.
Pustinjski nomadi
Pradomovina današnjih libijskih Tuarega nenadmašivo je ravna pustinja Tenere, nešto južnije u Nigeru. Ništavilo tog okoliša i beskonačnost te ravnice morali su ostaviti traga i u karakteru Tuarega te u njihovoj kulturi. Kada danas lutaju libijskom pustinjom, češće vodeći turiste nego karavane soli, nerijetko uvečer uz vatru otpjevaju jednu od najpoznatijih tuareških pjesama koja podsjeća na pejzaž pustinje Tenere. I mi smo svake večeri u pustinji, nakon objeda uz vatru, a prije sna pod neizmjerno zvjezdanim nebom, imali čast prisustvovati spontanom koncertu Tuarega iz naše pratnje, vozača terenaca, pustinjskog vodiča i kuhara.
Kad bi zapjevali pjesmu Tenere, ozračjem bi ovladao neki pustinjski mol. Riječi pjesme uglavnom samo ponavljaju ime te pustinje, ali način na koji to čine je znakovit. Samoglasnici „e“ traju i traju, beskrajni kao horizont, valoviti kao vjetar koji njime puše. U njima se osjeća strpljivost i određenost, oklijevanje i nada. U valovima kojim vibriraju ti samoglasnici izmjenjuje se obuzetost veseljem poput one kad usta punih pijeska na horizontu ugledaju oazu, ali i trenuci beznađa, poput onog kad shvate da je ta oaza samo fatamorgana.
Jezera Ubari
Jezera Ubari jedna su od rijetkih jezera na planetu koja se nalaze usred mora pijeska, a zbog njihove estetske kvalitete mnogi ih smatraju najljepšim oazama na svijetu. Do njih se može doći samo devama ili dobrim terencem. Gebraun je najveće jezero uz koje se smjestilo i malo selo s dvije džamije i školom. Ljudi su tu živjeli mirnim ali napornim životom sve do prije 20 godina, kada im je libijski predsjednik Gadafi naredio preseljenje u novosagrađeno selo sa strujom, kanalizacijom i drugim tekovinama modernog vremena. Staro selo otad propada i prekriva ga pijesak, ali u oazi još žive ljudi koji sakupljaju račiće iz jezera, suše ih na suncu te prodaju pustinjskim nomadima, Tuarezima. Jezero Um al Maa je manje, ali vjerojatno najljepše, a njegovo ime koje znači „majka vode“ podsjeća na to koliko je u pustinji važna voda. Veliko jezero Mandara, kao i nekoliko drugih jezera Ubari, potpuno je presušilo u posljednjih nekoliko desetljeća. Nažalost, to je sudbina i ostalih jezera Ubari – vjerojatno najljepših oaza na svijetu.
Postanak oaza
Odakle zapravo voda u pustinji? Odakle svježina zelenila u toj okrutnoj pustoši? Odakle život usred carstva ničega?
Klima se u Sahari tijekom povijesti mijenjala. Prije nekoliko stotina milijuna godina ta je pustinja bila prekrivena prostranim kontinentalnim morima. Nakon tog razdoblja je opustjela i postala puno veća i oštrija od današnje pustinje. Više puta se zelenjela i žutjela tijekom duge povijesti Zemlje, ali posljednje doba bujnog života u Sahari bilo je relativno nedavno, za vrijeme posljednjeg ledenog doba u Europi koje je završilo prije desetak tisuća godina. Tad su niz gorje tekle rijeke, a po savani hodale mnoge velike afričke životinje. Saharu su naselili i ljudi, koji su svjedočanstva svoje svakodnevnice uslikali u stijene gorja Acacus.
Tijekom vremena Sahara se ipak stala toliko sušiti da je nestalo vode, životinja i velikih civilizacija. Preživjeli su gotovo samo Tuarezi, najizdržljiviji ljudi koji su bili prisiljeni preživljavati više od pljačke karavana nego od plodova zemlje. Rijetke oaze – ostaci nekadašnjih jezera ili pravi, veliki bunari koji vode do golemih spremnika vode na vodonepropusnim stijenama – ostale su jedina prijestolja života.
Metafora bunara
Libijska zastava koja se vijori gdje god ima čovjeka u pustinji prazan je pravokutnik ispunjen zelenom bojom, kao da želi podsjetiti na to da je Sahara nekoć bila plodna. Svaka oaza koja se nalazi u libijskoj Sahari samo je podsjetnik na to da je nekoć tu vladalo blagostanje života. Ali život nije potpuno nestao iz Sahare. Sila koja ga može rasplamsati samo se sakrila ispod površine. To metafori bunara daje još veću snagu.
Lokalno stanovništvo vjeruje da je Bog stvorio Saharu posljednju u činu stvaranja kako bi imao mjesto gdje se može povući na odmor i kontemplaciju, gdje može naći mir i razmišljati o svijetu koji je stvorio. Ljudi su od davnina prepoznali snagu ogledala i neposrednost doživljaja koju nudi pustinja te je koristili za svoj duhovni rast. Ali koliko god lijepa bila mora pijeska i praznina kamenih ravnica, svi pustinjaci u toj pustoši zapravo traže samo jedno – bunar.
.png)
.png)
