Kao iz bakina vrta
Već godinu dana s veseljem iščekujem svaki drugi utorak navečer, kad znam da na moju adresu stiže svježe organsko povrće. Moj se hladnjak tada dupkom napuni raznobojnim salatama, mirisnim rajčicama i mrkvama, aromatičnim paprikama, domaćim medom... Izgledom i veličinom to povrće podsjeća na ono iz supermarketa jer je pravilno i lijepo, no mirisi su to i okusi poput onih iz bakina vrta. S obzirom na to da živim blizu prometne ulice, usred užurbanoga grada, za mene je to svaki put pravo malo čudo, kao da je netko unio dašak netaknute prirode u moj dom.
Bila sam presretna kad sam prije koju godinu godinu otkrila obitelj Sever, ekološke poljoprivrednike iz Zagreba koji povrće i voće dostavljaju na kućnu adresu. Njihovu internetsku stranicu dobila sam uz tople preporuke, a činjenica da su upravo oni 2000. godine pokrenuli prvi ekološki uzgoj povrća u Hrvatskoj ulijevala mi je dodatno povjerenje. Dugo sam razmišljala o tome kako bih htjela upoznati Severe, vidjeti mjesto na kojem nastaje njihova ekološka čarolija te saznati sve o njihovu vrtu i načinu uzgoja. Početkom rujna, moja se želja napokon i ostvarila.
Autoputom iz Zagreba prema Slavonskom Brodu, pa izlaz za Ivanić Grad. Najprije lijevo, pa desno, pa opet lijevo, vijugavim cestama kroz sela. Sensina fotografkinja i ja pažljivo smo slijedile upute, uvjerene da ćemo se prije ili poslije izgubiti. Odjednom smo se našle usred pravog malog biljnog i životinjskog carstva.
Za održavanje takvog carstva potrebna je dobra organizacija i puno marljivih ruku. To nam je postalo jasno čim smo upoznale prvog člana obitelji, 60-godišnjeg Ivicu Severa, glavnog traktorista, stolara i mehaničara na imanju. Nasmijano nas je dočekao, ponudio nam kavu na maloj terasi ispred stare drvene kolibice i ponosno nam pokazao staru hrastovu kuću koju sastavlja na imanju. Bit će to mjesto na kojemu će njegov sin i snaha, vlasnici imanja, moći primiti goste, objasnio nam je.
Ruku nam je odmah pružila i njegova supruga Božena, glavna u obitelji za koordinaciju radnika na polju. Usprkos godinama, oboje su vitalno trčkarali uokolo, pripremajući kavu i obavljajući druge poslove, dok smo mi čekali njihova sina, 40-godišnjeg Maria Severa, glavnog za proizvodnju na imanju.
Mario je kao i mi dolazio iz Zagreba gdje se nalazi obiteljska kuća Severa. Iako planiraju preseliti svu proizvodnju na imanje u Ivanić Gradu, Severi u kući u Zagrebu još imaju mali centar za dostavu i preradu povrća, mlin za brašno te prešu za ulje. Glavna za taj dio poslovanja je Marijeva supruga Ivka, a osim nje, tu su još i njihova djeca, 17-godišnji Ivan i 14-godišnja Viktorija, koji također pomažu kad im to dopuštaju školske obveze. Sve u svemu, obitelj je to radišnih pčelica.
Da nije tako, projekt vjerojatno ne bi nikad ni zaživio. Severi su s ekološkom proizvodnjom naime počeli 2000. godine, u vrijeme kad u Hrvatskoj ta vrsta proizvodnje uopće nije postojala. "Prve su godine bile strašno teške", objasnio nam je Mario, danas i predsjednik Udruge ekoloških proizvođača u Hrvatskoj. "Počeli smo prije nego što je hrvatski zakon o ekološkoj proizvodnji uopće stupio na snagu. Godine 2001. najprije smo dobili francuski certifikat Ekocert koji vrijedi u svim zemljama Europske unije, a tek godinu dana poslije i hrvatski certifikat. Prvo smo gospodarstvo upisano u upisnik hrvatskih ekoproizvođača".
Ta se rečenica možda čini kao puka birokratska formalnost, ali iza nje stoji mnogo znoja i truda. Osim što nije postojao zakon koji bi ih podržao, u početku su nailazili i na začuđena lica kupaca koji nisu razumjeli razliku između njihovih ekoloških i ostalih proizvoda na tržištu.
Na početku? Dovezli bismo 50 kg povrća, a 49 vratili kući
"Kako je to na početku izgledalo? Tako da smo dovezli 50 kilograma povrća na tržnicu, a 49 kilograma odvezli kući", ispričao nam je Mario. No ipak, malo po malo, svijest o zdravoj prehrani i ekološkoj proizvodnji u Hrvatskoj se mijenjala, a zadovoljni kupci širili su glas. Danas Severi imaju veliku proizvodnju s 15 stalnih zaposlenika, 80 hektara zemlje, 60 plastenika, 1500 peradi, 200 koza, 150 mladih jarića, 20-ak svinja, 40 košnica pčela – i što je najvažnije, mnoštvo zadovoljnih kupaca u Zagrebu i okolici.
S vremenom su s tim načinom proizvodnje krenuli i drugi poljoprivrednici pa je danas u Hrvatskoj registrirano oko 1600 ekoloških proizvođača koji prekrivaju čak oko dva i pol posto obradive površine. Velik je put prevaljen u samo 11 godina, a budući da je ekološki potencijal Hrvatske velik, nedavno je Vlada prihvatila i akcijski plan prema kojemu će tom vrstom proizvodnje do 2016. biti prekriveno oko osam posto ukupne poljoprivredne površine.
Priča o ekološkom imanju Severa počela je posve nenadano i neplanirano. Supružnici Mario i Ivka bili su godinama zaposleni u istoj tvrtki povezanoj s građevinskim sektorom i nisu ni sanjali da će jednog dana postati poljoprivrednici. Istina, u obitelji je uvijek postojala zemlja koja se obrađivala. Marijevi roditelji imali su zemlju pokraj Varaždina na kojoj je cijela obitelj radila vikendima uzgajajući povrće za svoj gušt.
U Zagrebu su Mario i Ivka također imali mali vrt u kojem su sadili povrće za sebe, prijatelje i rodbinu. No velika prekretnica dogodila se 2000. godine kad je firma u kojoj su Mario i Ivka radili otišla u stečaj. Budući da su u kratkom roku oboje ostali bez posla, rodila se ideja da svoj hobi pretvore u obiteljski posao. Situaciju je olakšavala činjenica što je Ivka po struci agronom, pa je imala osnovna znanja, a ostalo su učili putem. Na jednom skupu upoznali su prve hrvatske stručnjake za ekopoljoprivredu koji su im omogućili da se upoznaju s tim načinom uzgoja u Europi. Sve su se karte posložile. "Neki put morate imati i sreće", rekao mi je Mario sa smiješkom.
"Ali zašto baš ekološka poljoprivreda?" pitala sam ga dok smo šetali pokraj plastenika prepunih šarenog povrća: mirisnih rajčica, paprika, blitve, radiča... Među ostalim, i iz praktičnih razloga, objasnio mi je. Na početku priče djeca su bila još mala, a cijela obitelj dane je provodila na polju. "Jako je teško kad radite konvencionalno, pa prskate, pa dva dana ne smijete ući u polje", nastavio je.
"Nismo imali kome ostaviti djecu u Zagrebu i jednostavno nismo željeli razmišljati u koju će nam gredicu djeca otići, ili hoće li ubrati prskanu rajčicu i pojesti je a da mi ne vidimo." I tako je sve počelo. Najprije zbog obiteljskog zdravlja, a potom i zbog zdravlja kupaca, od kojih su im mnogi danas i prijatelji.
Danas je imanje Severa pravi mali zatvoreni ekosustav u kojem sve ima svoje mjesto. Za razliku od konvencionalne poljoprivrede, u tom sustavu dobrodošli su i nametnici i štetočine. I insekti i zmije. Umjesto da rade protiv prirode, ekopoljoprivrednici rade u suradnji s njom. "U početku nam je bilo strašno, idete kroz polje i vidite zmiju, nije vam to ugodno", ispričao nam je Mario dok smo i dalje šetali po imanju upijajući boje, mirise te kušajući i poneke okuse.
"Ali suživot mora postojati, to je sve u jednom ciklusu. Ako jedne godine imate najezdu miševa, sljedeće godine imat ćete najezdu zmija, a nakon toga ježeva. To stalno ide u krug, ali toga mora biti. Na usjevima imamo štetu i od miševa i od voluharica, ali pokušavamo to držati u kontroli, da ne prelazi 10 posto prinosa. Najgore je kad ubijete sve štetnike – onda se javljaju drugi problemi poput bolesti."
Najveći problem u konvencionalnoj poljoprivredi je što se ljudi cijelo vrijeme bore protiv prirode, dodao je, a to stvara neravnotežu. "Do sve veće potrebe za kemijom došlo je zato što su ljudi prestali oponašati prirodu", rekao je. "Htjeli su napraviti nešto što nije u skladu s njome, a samim time došlo je do pojave bolesti, korova i drugih problema." Na ekoimanju sve ima svoju ulogu – čak i korov. Maknete li sav korov iz gredice, štetnik će napadati samo vašu kulturu", rekao nam je. "Recimo, postoji korov koji privlači lisnu uš više nego glavna kultura. Ako ga ostavite, uš će vam napraviti manju štetu.
Kako bi štetnike držali pod kontrolom, Severi se koriste i drugim trikovima. Primijete li na imanju jajašca lisnih ušiju a istovremeno uoče i bubamare, koje se njima hrane, ostavit će i jedne i druge jer znaju da će bubamare za nekoliko dana riješiti problem. Lukavo se koriste i bojama. Različite štetnike naime privlače različite boje, pa ponekad uz gredice postave ljepljive vertikalne ploče u bijeloj, plavoj i žutoj boji. Ploče privuku štetnike koji se za njih zalijepe prije nego što uspiju snesti jajašca.
Svaki štetnik ima prirodnog neprijatelja ili slabu točku
I tako probleme rješavaju elegantno, bez insekticida, pesticida i herbicida. "Sve se uzima iz prirode", pojasnio je Mario. "Svaki štetnik ima ili prirodnog neprijatelja koji se njime hrani ili bolest od koje ugiba."
Jedan od najvažnijih principa ekouzgoja je i jačanje biljke od samog početka kako bi bila jaka i otporna na bolesti i štetočine. Slično kao što ljudi mogu ojačati svoj imunosni sustav pijenjem određenih prirodnih pripravaka i čajeva, isto se može napraviti i s biljkama. Presadnice u ekouzgoju zalijevaju se biljnim čajevima kako bi ojačale, a postoje i mikroorganizmi koji se unose u tlo prije sadnje određenih kultura kako bi se spriječilo nastajanje plijesni na korijenju.
Snaga obitelji
Što je najbolje, kako nam je rekao Mario: "Nije gotov proizvod jedino što ekopoljoprivreda daje. Takvim načinom proizvodnje čuvate i okoliš. Najveći zagađivač pitke vode upravo je poljoprivreda. Upotrebom dušičnih gnojiva ispiru se nitrati i nitriti u zemlju i, ako je tlo porozno, dolazi do velikog zagađenja. U ekopoljoprivredi toga nema. Osim toga, pridonosite i bioraznolikosti: recimo, sadite živicu koja čuva vaše imanje, a u njoj se razmnožavaju ptice i korisni kukci."
Unatoč brojnim dobrobitima, biti ekopoljoprivrednik nije lagano. Posla je puno, vremena malo. Severi se svakog jutra dižu u pet ujutro, a spavati idu tek u jedanaest navečer nakon napornog radnog dana. Tijekom cijele godine posla je na pretek: tu su radovi na polju, prerada povrća, žitarica i mlijeka, rad na tržnici, dostava i vođenje financija. No i Mario i Ivka zato kažu kako na spavanje odlaze zadovoljni jer znaju da su svojim radom pridonijeli zdravlju prirode, svoje obitelji i kupaca. "Veseli nas kad nam dugogodišnji kupci kažu, recimo, da im djeca nisu bila sedam ili osam godina bolesna", ispričao nam je Mario.
"Djeci koja jedu ekološke proizvode imunitet se gradi od početka." A ako ikad i posumnjaju u svoj rad, ako se i u jednom trenutku osjete premorenima, Severi uvijek mogu računati jedni na druge. "Imamo tu sreću što nas je više u obitelji pa kad jedan posustane, drugi povuče", rekao nam je na kraju Mario. "Uvijek je netko dobre volje pa kaže – hajdemo još ovo, bit će bolje."
Više informacija na www.eko-sever.hr
.png)
.png)
