Pepeo je koristan, ali ne kao kompost
Svi se zgražamo kada gori šuma. Znamo da tada neće stradati samo drveće i šumske biljke nego i male životinje koje nisu mogle odletjeti ili pobjeći pred požarom. Srce nam se slama nad takvim prizorom i to je posve normalna reakcija. No postoji i ponešto drukčija reakcija na vatru u prirodi. To je ravnodušnost pred slikom poljoprivrednika koji potkraj jeseni pali ostatke ljetne žetve ili korov.
U našim krajevima to je uobičajen prizor, na koji obično nailazimo kada se vozimo cestama koje vijugaju uz polja ili seoske okućnice. Naravno, nikomu se tada ne slama srce niti razmišlja o nekoj posebnoj šteti. Dapače, poljoprivrednici su uvjereni da je pepeo koristan kao izvor hranjiva za biljke i da paljenjem uništavaju bolesti biljaka. I u tome su u pravu. Pa ipak, ta se priča može promatrati i na drukčiji način.
Svijet iz vizure gljivice
Razmislimo na trenutak o svijetu kroz prizmu onih najmanjih stvorenja, onih o kojima ovisimo, iako ih ne vidimo. Zamislite na trenutak da ste avatar u mikrosvijetu. Zamislite da imate moć rasuđivanja čovjeka, ali tijelo gljivice koja živi u simbiozi s korijenom neke biljke. Zamislite da je ta biljka korov i da ju je neupućeni vrtlar upravo izvadio iz tla te se sprema baciti je u vatru koju je pripremio.
Neee, vikali biste... Ali nitko vas ne bi čuo. „Nemoj to raditi“, pokušavali biste objasniti, „ja sam korisna gljivica, živim u simbiozi s tvojim povrćem i kroz svoje tkivo donosim mu vodu i neke važne hranjive tvari. Zbog mene tvoje biljke rastu brže i donose ti veće plodove. Ostaviš li me na životu, i sljedeće ćeš godine imati bogat urod.“
Međutim, vrtlar iz ove priče ne čuje govor stvorenja koja ne vidi i nastavlja raditi ono što je naučio. Upravo se sprema spaliti i gomilu suhog lišća te ostatke od žetve koji strše na polju. Sve mu to smeta i želi da je sve čisto. I ne zna da će spaliti ne samo onu korisnu gljivicu nego i golemu količinu biljnog materijala kojom bi se mogle nahraniti milijarde mikroorganizama.
Naš neupućeni vrtlar ne zna da se ono što naziva biljnim otpadom može razgraditi i pretvoriti u fantastično vrtno gnojivo – u kompost. Princip kompostiranja nije dio njegova znanja, pa i ne razmišlja kako bi i za njega bilo bolje da spremi u džep onu šibicu koju se sprema zapaliti. Kada bi tako odlučio, za godinu ili dvije imao bi, bez ikakva rada i truda, gomilu savršenog supstrata za sadnju.
Poruka vrtlaru
Naravno, za organske vrtlare poput mene kompostiranje je jedan od najvažnijih principa recikliranja organskog materijala u svom vrtu. Ni ja nisam takav altruist da razmišljam o životu jedne gljivice, ali znam da je korisnije i pametnije biljni otpad kompostirati nego spaljivati. No za one koje ne zanimaju priče o okolišu, mikroorganizmima i podzemnim svjetovima koji povezuju cijeli kopneni svijet, imam i posve praktične argumente u prilog kompostiranju.
Stoga bih rado onom tvrdoglavom vrtlaru poručila da zamisli drugu sliku ako već ne može zamisliti da je gljivica. Naime, prije ili poslije njegova će ga gospođa poslati u vrtni centar da joj kupi 50 litara supstrata za sadnju jer želi posaditi pelargonije na deset metara dugim balkonima. Tada će naš vrtlar na kupnju komposta za sadnju potrošiti i vrijeme i gorivo na putu do vrtnog centra i, naravno, pozamašnu svotu novca. Naime, samo 10 litara supstrata za sadnju stoji otprilike 10 kuna. Da nije spalio sav onaj otpad, sada bi jedan kubični metar njegova komposta vrijedio 1000 kuna. Pametnome dosta.
Avatar
Ova tipično jesenska priča ne govori samo o recikliranju nego i o jednom novom razmišljanju o nekim starim navikama. Meni se čini da bi one doista mogle ostati u ovoj godini te da bi sljedeća mogla biti ljepša, bogatija i plodnija.
Zar nije to poruka i znanstvenofantastičnog filma Avatar, u kojem vojnik uzima tijelo plavog stanovnika jednoga dalekog planeta na kojem itekako dobro znaju vrijednost podzemnog svijeta? Zar nisu plavi ljudi energiju crpili od velikoga moćnog drveta, odnosno njegova korijenja koje je podzemnom mrežom bilo povezano sa svim biljkama i životinjama na planetu? Ta priča ima itekako utemeljene ideje. Nije li priča o mreži korijenja kojom putuje energija zapravo priča o simbiozi između dva svijeta – onog mikroskopskih gljivica i svijeta biljaka, odnosno o njihovu pradavnom odnosu u kojem su svi na dobitku.
.png)
.png)
