Ljubav od djetinjstva

Bilo je to prilično davno. Na balkonu s pogledom na zelenilo u središtu Zagreba jedna mala povučena djevojčica pokapala je svoju zlatnu ribicu sa suzama u očima. Zbog nedostatka boljeg rješenja, za mjesto vječnog počinka odabrala je teglu s maminim pelargonijama. Sve je bilo tužno, pa čak i biljke kojima je u tom trenutku kritično nedostajala voda, pa su suze na neki način bile čak i dobrodošle. Tata joj je objasnio da će ribica postati hrana za biljku i da će ona zbog toga bolje rasti pa je djevojčica bila uvjerena kako će se iz toga tužnog događaja ipak izroditi nešto dobro.

Tako je i bilo. Pelargonije su nedugo zatim živnule i počele cvjetati, a s njima i prirodno dječje oduševljenje svime što raste. Djevojčica je odjednom shvatila kako bi sve cvijeće s balkona trebalo dobiti novu zemlju i kako bi ga trebalo češće zalijevati.

Biljke s balkona postale su otad njezina briga. Naučila je da je talog kave za njih dobar i da voda mora odstajati preko noći prije zalijevanja. Mali gradski balkon polako se punio cvijećem, a djevojčica pozitivnim osjećajima prema prirodi, koji su mnogo godina kasnije odredili njezinu profesiju i životni put. Ta sam djevojčica bila ja. I danas me najviše opušta blizina biljaka, rad u vrtu i prčkanje po zemlji.

Dobro raspoloženje

Nedavno sam doznala za jedno zanimljivo istraživanje. Riječ je, zapravo, o onom iskonskom kontaktu sa zemljom koji nas neobično veseli svaki put kada u nju zarijemo ruke. Prema tom istraživanju, provedenom u njujorškom The Sage Colleges, za dobro raspoloženje zaslužna je bakterija Mycobacterium vaccae, vrsta koja prirodno živi u tlu. Kada su znanstvenici izložili miševe visokoj koncentraciji tih bakterija, pokazalo se da one podižu razinu serotonina i djeluju tako da smanjuju osjećaj tjeskobe.

Ukratko, podižu raspoloženje. Kada smo u vrtu i klečimo sadeći biljke, vrlo smo blizu tla pa tako, uz sve one divne mirise, zapravo udišemo i bakteriju dobrog raspoloženja. I sada neka netko kaže da vrtlarstvo nije katalizator pozitivnoga duševnog stanja!

Vrtlarstvo je za neke opuštanje, za druge zabava... Za mene je to životni stil, filozofija odnosa prema svijetu, okolišu i ljudima. Humana djelatnost kojom mijenjamo sebe, vlastito zdravlje i prirodu. To je životni stil budućnosti.

Opuštanje

Nedavno me na ulici zaustavila jedna mlađa gospođa, ispričavši se što smeta, i rekla otprilike ovako: “Draga Kornelija, uvijek sam voljela gledati vaše emisije o vrtlarstvu, toliko su me opuštale da nisam propustila nijednu. No samo sam gledala i nisam poduzimala ništa, iako sam imala okućnicu i zapušten vrt... Ali, evo, život me ipak promijenio. Nedavno sam ostala bez posla i to mi je jako teško palo. I znate što me pokrenulo? Jedna vaša rečenica. Sjećam se da ste rekli kako svatko može biti vrtlar jer za to ne treba ni novac, ni velik napor zato što vrt može nastati iz samo nekoliko paketića sjemena. I to je stvarno točno. Ja sam vas poslušala i, vjerujte, život mi je dobio posve novi smisao. Hvala vam na tome. “

Gospođa je otišla svojim putem, a ja sam se na trenutak osjećala kao Amélie Poulain iz filma „Amélie“ kada je shvatila da može pomagati drugima. Poslije sam zaključila da je gospođa trebala samo poticaj jer je želju za vrtlarstvom cijelo vrijeme nosila u sebi. I ne samo ona. Mnogi znanci, neznanci, prijateljice i prijatelji potvrdili su mi kako ih vrtlarstvo opušta i kako jedva čekaju vikend i priliku da odu nekamo na grunt i da tamo kose travu, kopaju i sade.

Danas me to više ne iznenađuje. Dobro znam da su vrtlarski poslovi, baš zbog toga što ih radimo bez pritiska, korisni za opće mentalno zdravlje. To potvrđuje i istraživanje provedeno u SAD-u na Sveučilištu Texas, koje je na 298 starijih osoba ispitivalo razinu optimizma i zadovoljstva životom. Kako sam i očekivala, znatno viša razina optimizma utvrđena je kod osoba koje se aktivno bave vrtlarstvom u odnosu na one koje se time ne bave.