Uđite u vrt zdravlja

Da se poznata TV vrtlarica Kornelija Benyovsky Šoštarić, koju imamo priliku svake nedjelje gledati u emisiji Plodovi zemlje, drži onoga što neumorno savjetuje, bilo je jasno pri našem prvom susretu. Na zagrebačkom Cvjetnom trgu prvo mi je pružila jednu ruku za pozdrav, a potom drugu u kojoj je držala vrećicu organskih jabuka. Ravno iz njezina ekološkog vrta. Nisu bile ni velike ni pravilne, no tijekom cijelog razgovora odvlačile su mi pozornost svojim intenzivnim mirisom. To već dugo nisam osjetila kod jabuka. Neka stara, gotovo zaboravljena hrvatska sorta koju rijetko možete naći na tržnicama, a kamoli u trgovinama, u Kornelijinu vrtu je stara stanarka. Nju ne mame krupni, sjajni plodovi ako nisu prirodni stanovnici našeg podneblja. Umjesto toga, zanima je kako su sadili naši stari, kako su njihovi povrtnjaci uspijevali bez umjetnih gnojiva i pesticida. I umjesto teorije, to je odlučila ispitati u praksi. Kupila je komad zemlje 50-ak kilometara od Zagreba i ondje počela eksperimentirati s organskim, prirodnim uzgojem. Rezultat njezine znatiželje je knjiga Zeleni kvadrat koju je objavila u izdanju Profila, a u kojoj je objedinjeno njezino iskustvo pokusne vrtlarice.

„Svjesna sam vremena u kojem živimo – mnogi ljudi možda bi se željeli baviti vrtlarstvom, ali nemaju sredstva ni vremena. Upravo sam te činjenice uzela u obzir. No istovremeno Hrvatska ima dosta zemlje i mnogi žive u kućama, što znači da imaju okućnice. One su ili uređene na klasičan način, dakle imaju travnjak i ukrasne biljke, ili su zapuštene. Umjesto toga, mogle bi biti povrtnjaci. Dovoljna je i sasvim mala površina, zato sam knjigu i nazvala Zeleni kvadrat. Ako je nešto korisno poput vrta, ne mora biti ružno, i to sam ovom knjigom htjela pokazati“, kaže Kornelija te spominje i drugu stranu ideje o vrtlarenju. Iako je ono mnogima blisko, neki ljudi to ne želi priznati. Kod nas se vrtlarenje još veže uz kućanice, uz žene koje nisu zaposlene i ambiciozne. No Kornelijina želja je da vrtlarstvo pretvori u svojevrsni životni stil. Trendovi u kulinarstvu se mijenjaju, svježa i prirodna hrana postaje sve traženija, kaže naša sugovornica, pa bi ih trebali pratiti trendovi u uzgoju voća i povrća. Kod nas nema rigoroznih kontrola pa ono što se deklarira kao prirodno i organsko često to nije. I sama Kornelija, unatoč obrazovanju i iskustvu, kaže da ne može sa sigurnošću prepoznati prirodno uzgojeno voće i povrće. No uvijek izbjegava ono koje je jednake veličine, oblika i boje jer to je siguran znak plantažnog uzgoja koji uključuje pesticide i druge otrove.PageBreak

„Jedini način da znaš što je u onome što jedeš jest da to sam uzgojiš. Iako u vrtu imam gotovo sve što mi je potrebno, ponekad kupujem voće i povrće, a tada biram prodavače kojima vjerujem ili pak proizvode razmjenjujem sa susjedima u selu. Znam tko ima dobar sir i vrhnje, tko svježa jaja“, otkriva dodajući kako u krugu ljudi koje poznaje ima sve više obožavatelja vrtova, gradskih ljudi koji vikendom jedva čekaju da pođu u svoje vikendice i bave se svojim biljkama.
Iako kaže da je svojom knjigom htjela pokazati da je uzgajati biljke jednostavno i da to može svatko te iako njezine riječi zvuče ohrabrujuće, otvaranje korica te debele knjige me obeshrabruje. Toliko je detalja i mogućnosti koje ova autorica nudi da ne znam odakle bih krenula. Što učiniti s komadom zemlje usred grada pokrivene korovom. Kako ga se riješiti,  od čega početi, što posaditi... S bezbroj pitanja Kornelija se opušteno hvata u koštac.
„Najprije treba izvaditi korov, najbolje kad je zemlja vlažna. Zemlja se može prekriti folijom pa će tako bez sunca i vode korov odumrijeti. Ali korov će se obnavljati pa ga uvijek treba čupkati i ostaviti u jednom kutu da trune jer se tako stvara kompost. No ne treba izvaditi sve. Ima i lijepih korova. Ako ti se sviđa, ostavi ga. Vrt ne treba izgledati ‘apotekarski’, a korov istovremeno čuva tlo od isušivanja“, kaže Kornelija i nastavlja: „Ako je tlo loše, primjerice ako je nekada bilo građevinsko zemljište, može se popraviti, o čemu detaljno govorim u knjizi. I tada treba krenuti s jednostavnim biljkama, najbolje začinskim ili ljekovitim. Vrlo je jednostavno zasaditi metvicu ili kamilicu. A za ukras možete posaditi neven koji raste bez problema. Tako će okućnica barem mirisati i uvijek ćete moći ubrati kiticu cvijeća ili imati za čaj“, kaže naša vrtlarica, no nisam zadovoljna. Ja bih i neko povrće da mi se nađe na tanjuru. Osim bosiljka, peršina, konačno spominje celer, blitvu, grašak i mahune. Kaže da su vrlo jednostavni za uzgoj i primjereni svakom početniku.

Kao u šumi

„Blitva raste cijele godine, trgaju se vanjski listići jer ona iznutra nastavlja rasti. Otporna je na zimu i u proljeće ponovno raste. Grašak je jednostavan, s njim ne treba ništa raditi. Niske mahune mogu rasti čak i na balkonu, a u vrtu će rasti i bez gnojiva“, sad se Kornelija više ne može zaustaviti. Sa strašću mi objašnjava da samo treba imitirati prirodu, saditi različite biljke jednu uz drugu i tlo između njih pokrivati tzv. malčem, tj. sasušenom travom ili sijenom, kako bi se spriječilo njegovo isušivanje i usporio rast korova. To je kao u šumi, kaže. Kad opadne list, nitko ga ne sklanja, stvara se prirodni kompost i zaštitni plašt. Najneprirodnije je imati golu zemlju između biljaka, koja puca, isušuje se, a kad se skori, više ne može upiti ni vodu. Još ako vrt okružim cvijećem koje će ga štititi od vjetra koji je, kaže, uz sunce glavni krivac za isušivanje zemlje, uspjeh je zajamčen.

Uzvisine i udubljenja

Opisuje mi kako se priroda u vrtu može imitirati na još jedan način – stvaranjem uzvisina i udubljenja. Tlo u prirodi rijetko je ravno, a to ima svoje blagodati za biljke. Neke traže više svjetla i manje vode, neke traže više vlage. Ove druge sadit ćemo u udubljenjima gdje će se voda prirodno slijevati. Tako štedimo vodu koja postaje ograničen resurs na Zemlji, kaže Kornelija. Kako bismo je očuvali, za vrt valja iskoristiti i ostatke vode iz doma, npr. vodu u kojoj smo nešto kuhali.
Nema dovoljno mjesta na ovim stranicama za sve Kornelijine savjete i vrtlarske trikove koji oduševljavaju i urbane stanovnike s asfalta. No jednog se svakako treba pridržavati.
„Ako u tome nema gušta, bolje je ne upuštati se u vrtlarenje. To je kao  u kuhinji – ako to ne činiš iz ljubavi, neće dobro ispasti. Meni vrtlarenje nije napor, naprotiv, u njemu uživam, uvijek bih još. Život koji vrvi oko mene i mirisi koji se šire divni su mi i neopisivi“, zaključuje ova vrtlarica, šireći dobre ideje i namjeru da se vratimo uzgoju i prehrani naših starih.