Duhovnost Japana

U mjestu Nachi, u svetoj regiji Kumano, na jugu najvećeg japanskog otoka Honshu, atmosfera u velikom šintoističkom svetištu na otvorenom više je svjetovna nego sveta. Za razliku od kršćanskih crkava ili budističkih hramova, ljudi ovdje ne hodaju mekšim korakom i ne razgovaraju ispod glasa. Vrzmaju se uokolo brzinom primjerenijom nekoj gradskoj tržnici ili trgu.

Nachi je bio jedno od odredišta na mom proputovanju kroz Japan tijekom kojeg sam želio istražiti duhovni život te zemlje. Iako zapadnjaci za Japance uglavnom misle da su toliko tehnološki uznapredovali da više nisu pobožni, za vrijeme svojeg dvomjesečnog putovanja Japanom uvidio sam da je japanska kultura itekako prožeta dvjema glavnim vjerama – šintoizmom i budizmom. Primijetio sam, primjerice, da je svakodnevni život pun malih rituala koji svoje korijene vuku iz šintoističke tradicije. Kako bih pobliže upoznao tu drevnu vjeru, odlučio sam posjetiti važna šintoistička svetišta – među njima i Nachi.

Kao i većina vjernika, do svetišta Nachi stigao sam kamenim stepenicama iz mjesta istog imena. Pobožniji među vjernicima do svetišta pak stižu drevnim, kamenom popločenim putem koji vodi više od stotinu kilometara kroz šumu. Nekoć su istim putem hodočastili Japanci iz glavnoga grada Carstva – Kyota. Čak su i vrhovni vladari nakon svjetovne službe kretali pješice na dug put do regije Kumano u kojoj je Nachi smješten. Kumano je sveta zemlja u kojoj prebivaju bogovi, od pamtivijeka smatraju Japanci, pa su mnogi, uključujući i vrhovne vladare, izabrali to mjesto za svoje umirovljeničke dane.

Danas je manje onih koji se odlučuju proći cijelo hodočašće pješice, ali još ih ima. Dovoljno da svakih desetak minuta ugledam nekog umornog hodočasnika kako izlazi iz šume. U bijelim hodočasničkim haljinama prolazi kroz torii, sveta vrata hrama, te odlaže na tlo svoj ruksak i hodački štap na koji su prikvačena zvonca kako bi tjerala medvjede i zle duhove. Polijeva se s malo vode kako bi se pročistio, dolazi do glavnog svetišta, povuče konop da pozvoni, dvaput pljesne rukama, nakloni se i ode. Cijeli ritual traje tek minutu-dvije.

Pitam jednog hodočasnika kako to da nakon višednevnog puta do Nachija, na svojem cilju, u samom svetištu, provede tek nekoliko minuta. „Nije važan cilj“, odgovara mi kratko i jasno, „nego proces dolaska, put“.
Šintoizam to i znači. Shin-to. Bog i Put. Put do Boga. Riječ to dolazi od kineske riječi tao i označava put, proces. Shin pak znači kami. Kami je pojam neprevediv na hrvatski jezik – riječ je o božanskoj duši koja je u svim stvarima, živim i neživim. Kami su i stvari i bića, i ljudi i bogovi, i bezbrojni panteoni japanskih bogova i svih drugih bogova raznih politeističkih i monoteističkih tradicija. Kami počiva u svemu pa se može štovati svugdje, ali neka se mjesta ipak smatraju svetijima. Bez obzira na to je li riječ o planini, drvetu, kamenu, rijeci, vodopadu ili pak objektu sagrađenom ljudskom rukom, ako se on smatra svetištem, vjeruje se da se u njemu lakše dolazi u doticaj s kamijem. Gdje god se nešto prepoznalo kao sveto, obilježilo bi se velikim vratima koja se zovu torii. Prolazak kroz ta vrata simbolizira prelazak u područje veće svetosti. Torii uvijek stoji na ulasku u šintoističke hramove, ali ponekad stoji sam za sebe ispred nekoga lijepog mjesta u prirodi.

Tihi šintoistički bogovi

Šintoizam je drevna japanska animistička i politeistička religija stara vjerojatno koliko i sam Japan. Ne poznaje svetu knjigu ni skup pravila, ali posebno cijeni ritualnu čistoću. Nečistoća se ne osuđuje sama po sebi, ali se vjernicima preporučuje da se s vremena na vrijeme pročiste kako bi imali više sreće i mira u životu. Zato na ulasku u svaki hram postoji sveta voda kojom se operu dlanovi i usta.

Koliko god se šintoizam činio teoretski zanimljiv produhovljenim zapadnjacima, oni se često razočaraju kad ga vide na djelu u hramu. Posjeti vjernika hramu uglavnom se svode na bacanje novčića i želju za bogatstvom. „Nema filozofije u šintoizmu“, kaže mi Mizumoto Naoyuki, četrdesetdvogodišnji sociolog iz Nachija koji je obrazovanje stekao u SAD-u, a doktorirao na usporedbi japanskog društva sa zapadnim. „Šintoistički bogovi su tihi, oni nam ne daju odgovore. Umjesto da se pitamo ‘Zašto sam ovdje?’, ‘Čemu život?’, mi se pitamo ‘Kako da živim bolje?’“

„U šintoizmu bogovi nisu važni“, nastavlja Mizumoto. „Na Zapadu je Bog nešto mnogo, mnogo veće od čovjeka, a u Japanu je ponekad i manji od čovjeka. Zato je svejedno molimo li se jednom ili više bogova. Ljudi često i ne znaju kojem se bogu mole. Na primjer, ja sam od djetinjstva odlazio u mali hram do moje kuće, a tek sam nedavno saznao da je taj hram posvećen dvanaestorici bogova kojima ni danas ne znam imena. Mi u japanskom jeziku nemamo jedninu i množinu kao vi. Nama riječ kami podjednako objašnjava jednog boga kao i dvanaestoricu njih. U šintoizmu nije bitno to, bitan je put – dugačak proces učenja i shvaćanja. U tome je i najveća razlika između Japana i Zapada. Zapadnjak ima odgovore ponuđene u Bibliji, a Japanac ih mora sâm naći putem.“PageBreak

Stapanje religija

U 6. stoljeću u Japan je iz Kine počeo prodirati budizam. Brojni su ugledni duhovnici slani u Kinu na obrazovanje pa su nakon povratka osnivali nove sekte budizma. Jedan od najpoznatijih i danas najraširenijih smjerova, takozvani ezoterični budizam, donio je iz Kine početkom 9. stoljeća redovnik Kobo Daishi. On je na vrhu brda Koya, na pola puta između Kyota i Kumana, dobio od cara prostor za gradnju hramova. Tu je počeo poznatu liniju izučavanja budističke filozofije i prakticiranja budističke meditacije koja traje do danas. Mnogo je smjerova budizma u Japanu, poput asketskog shugendo budizma ili najraširenijeg i Zapadu najpoznatijeg zen budizma.

„Budizam u Japanu nije zamijenio ili potisnuo animizam, nego se stopio s njim“, rekao mi je Mizumoto. „Razumijevanje te mješavine budizma i šintoizma u Japanu ključno je za shvaćanje japanske kulture i Japanaca.“
Ni budizam ni šintoizam nisu religije na način na koji mi razumijemo taj pojam. Šintoizam je zapravo skup običaja koji čovjek marljivo izvodi kako bi svoju sadašnjost povezao s bezbrojnim duhovima predaka iz prošlosti. Budizam je pak filozofija temeljena na učenju jednog čovjeka – Buddhe. Šintoizam drži da božanska duša živi u cijelom svijetu, svemu što postoji, a budizam naglašava iluzornost i nepostojanost ovog svijeta.

Od 127 milijuna Japanaca, njih 119 se izjasnilo šintoistima, a 91 budistom. Sam taj podatak već govori o tome koliko su se te dvije prakse izmiješale u Japanu. Većina Japanaca će reći da je šintoizam religija ovog života, dok se budizam bavi pitanjima duše i života poslije smrti. Tako se rituali rođenja, braka, proslave žetve i poslovnih uspjeha slave u šintoističkim hramovima, a sprovodi se gotovo isključivo održavaju u budističkima.

Yasuo Yamamoto, Japanac rodom iz Kumana koji već 15 godina živi i radi u Zagrebu, ali se uskoro planira vratiti u Kumano, iznio mi je zanimljivu usporedbu Japana i Zapada. „Kad je budizam došao u Japan, on nije istisnuo ni istrijebio drevna lokalna animistička vjerovanja, nego se s njima stopio. Obje kulture su kulture mira, pa iako su u mnogočemu različite, mogu savršeno koegzistirati. S druge strane, kad se kršćanstvo širilo Europom, animistička vjerovanja su istrijebljena. Kršćanstvo je potom koloniziralo svijet, a iza svećenika išli su vojnici i kapitalizam. Japanci su to shvatili na vrijeme pa su već u 16. stoljeću, nakon dolaska prvih misionara, zabranili kršćanstvo.“

„Vi poznajete jednog Boga koji vam je ostavio Bibliju u kojoj se govori što je dobro, a što loše“, nastavio je Yamamoto. „Mi na Istoku ne shvaćamo svijet tako. Nama je jako teško procijeniti što je dobro, a što nije. Činjenica je da danas monoteisti na Zapadu sve više vide negativne strane svojeg sustava pa se sve više okreću prema drugim politeističkim, panteističkim tradicijama. Ja vjerujem da polako dolazi vrijeme u kojem će Japan moći ponuditi svoje duhovne vrijednosti svijetu.“

Davor Rostuhar