Lukovice nekad i danas

Kada je 1624. godine jedan amsterdamski cvjećar za lukovicu tulipana dobio ponudu od 3000 tadašnjih guldena, vjerojatno nije ni sanjao da je inicijator jednog globalnog fenomena, iskre koja će zapaliti zapadni svijet i poslije dovesti do formiranja burze kao sustava suvremene trgovine. U Nizozemskoj počinje doba prave manije kupovanja lukovica. Ali, zašto je ta mala neugledna i mirisom ne tako ugodna prirodotvorina ljude tako oduševila i dala im ideju o skrivenoj vrijednosti? Zato što se u njoj skrila vječita težnja o prirodnoj reinkarnaciji, o stalnom i ponovnom buđenju iz mraka i ništavila zemlje, pa sve do k nebu usmjerenih cvjetova.

Razloga zbog kojih volim uzgajati lukovice je još mnogo. Budući da su tako male i ne zauzimaju puno prostora, mogu jednako uspješno rasti i u vrtu i na balkonu. Upravo zato, lukovice su univerzalne i mogu ih uzgajati svi, bez obzira na to posjeduju li komadić vlastite zemlje ili ne. Dapače, moje iskustvo s mnogim vrstama uvjerilo me da većina lukovičastih cvjetnica mnogo bolje raste u posudama nego u vrtu. Tajna se krije u supstratu, odnosno mješavini klasične „zemlje za cvijeće“ i pijeska, koja pod prstima mora biti sipka i bez grudica. Takav će supstrat omogućiti da voda nakon zalijevanja prođe sve do rupice za odvod suvišne vode. Naprotiv, obilne jesenske kiše i tvrdo ljepljivo vrtno tlo mogu izazvati propadanje, jer suvišna voda nema kamo otjecati pa se zadržava uz lukovicu. Naravno, to nije nedostatak koji se ne može ukloniti. Osiguramo li da i vrtne lukovice „sjede“ na pijesku, izbjeći ćemo zadržavanje vode i u proljeće uživati u njihovoj ljepoti.

Čak i oni koji za sebe tvrde da nemaju „zelene prste“ mogu uzgojiti lukovice. Ipak, bitno je znati nekoliko sitnica. Naime, sve lukovičaste vrste vole biti zatrpane duboko, na dubinu barem tri puta veću od svoje visine. Kada ih sadimo u vrtu, tada to nije problem, jer čak postoji i poseban alat kojim se zemlja lako i brzo vadi. No kad je riječ o sadnji u posude, ponekad je teško postići idealnu dubinu. No time se ne treba previše zamarati jer kršenje pravila često pokazuje da priroda uvijek na neki način pronalazi svoj put. U praksi to znači da lukovice mogu biti posađene i plitko i da će ipak potjerati izdanke i u proljeće stvoriti cvijet. Ipak, kako se ne bi smrznule tijekom zime, svakako ih treba čuvati na zaklonjenome mjestu.PageBreak

Povrće iz lukovica

I među povrćem postoje lukovičaste vrste. Na prvom je mjestu luk (Allium sp.), vrsta koja kada cvjeta također formira predivne okrugle cvatove protkane mnoštvom sitnih bijelih cvjetića. Naravno, nitko ne uzgaja luk zbog njegovih cvjetova, iako postoje i mnoge atraktivne ukrasne vrste koje se mogu saditi u cvijetnjaku. No i običan konzumni luk i onaj ukrasni uzgajaju se na jednak način – sadnjom lukovica. Kod običnog luka one su tako malene da ih obično nazivamo lučicama i sadimo tijekom jeseni u vrtu. No jednako kao što u posudama mogu rasti ukrasne vrste, tako se i luk može uzgojiti na balkonu, ili čak u kući. Dovoljno je poslagati šaku malih bijelih lučica i natisnuti ih gusto jednu do druge, pa da dva-tri mjeseca poslije uživamo u vlastitu ekoluku na dohvat ruke. Na sličan način, no ne tako gusto, može se uzgojiti i češnjak. No njegove se zrele lukovice moraju prije sadnje razlomiti među prstima, podijeliti na češnjeve i saditi zasebno.

U iščekivanju preobrazbe

Preobrazba lukovica odavno već budi maštu sanjara, pisaca, filozofa… Možda je to zato što je riječ o promjeni koju možemo usporediti s vlastitim životom. Isprva, ta promjena može biti neprimjetna, skrivena kao kod lukovice, a onda, kada stigne pravi trenutak, skrivanje prestaje, pa ono novo u nama vidi i naša okolina. Upravo ta paralela s biljnim svijetom ono je što i mene svake jeseni iznova oduševljava i tjera da sadim lukovice. Znam da me očekuje proces u kojem ću nešto naizgled beživotno, uz ljubav, pažnju i njegu pretvoriti u predivan cvijet.