Privlačna surovost prirode i života

Bila je 2011. godina kad sam, promijenivši pet letova, sletio na ribarski otok Kodiak, na Aljasci. U promrzloj ruci držao sam ceduljicu s imenom Phila, kapetana ribarskog broda koji me čekao. Na otoku veličine polovice Istre boravi ukupno 9620 duša, nešto više od 5000 grizilija, mnoštvo bjeloglavih orlova, kitovi i morski lavovi koji su lokalnim ribarima više smetnja nego atrakcija. Turista, osim nekoliko kruzera godišnje koji greškom pristanu u luku, gotovo i nema. Ušao sam u ribarski bar, naručio piće i pitao za Phila.

„Nisi čuo? Phil je s brodom potonuo kod Dutch Harboura. Trojica su preživjela, on i još jedan nisu. Žao mi je...“

Taj put sam na Aljasci ostao četiri i pol mjeseca. Na tom surovom otoku, gdje je smrt prihvaćena lakše nego u zemljama kao što su Pakistan i Afganistan, iz dana u dan sam se prilagođavao životnim uvjetima gdje priroda brzo selektira koga može prihvatiti, a koga ne. Nekome uzme život, nekoga jednostavno protjera. Hladno je tamo i ljudi su hladni. Malo pričaju, puno rade.

Dvije godine poslije, opet sam došao na Kodiak, sada već iskusniji kao ribar. Dva, tri mjeseca Beringova mora učinila su svoje. Konačno sam našao mjesto koje mi odgovara. Kao siječanjskoj bebi, draže su mi planine i hladni krajevi od plaža i vrućina. Fizički sam grub i otporan, idealan za ovaj svijet. Ono što mi se svidjelo je odlazak malim skiffom (aluminijski čamac) na more oko razvedenih obala otoka.

Bilo je to nakon završene sezone ribolova, nakon kaosa na moru, desetometarskih valova, leda i vjetra. Tišina. Tek tu i tamo pokoji kit udari repom po površini mora. Kamene obale preko borova nestaju u magli. Trenutak samoće. Vrijeme razmišljanja. Vrijeme zadovoljstva. Lijepo je ovdje i šteta je što nikoga od dragih ljudi koje poznajem ne bih mogao dovesti.

Treći put došao sam na otok na kojemu je većina već znala moje ime. Imao sam svoju kuću i automobil. Sezona je dobro prošla, s otoka je samo jedan nastradao, ostali su se vratili živi. Opet uzimam skiff i odlazim u tišinu, u svijet u koji volim bježati, u svijet koji me svojom okrutnošću privlači. Svijet kojem, osjećam, pripadam. I u koji ću se vratiti.

putovanje aljaska veličan
1/8
putovanje aljaska veličan
Vidi galeriju
Profimedia/Shutterstock Boris Veličan je putnik, putopisac, novinar, filmski producent, a možemo dodati – i ribar. Ovaj je teški zanat pustolov učio po nemirnim svjetskim morima, a izbrusio ga u jednoj ribarskoj luci na Aljasci, na otoku Kodiak, u kojoj je boravio u tri navrata. Mjesto je to čija ga surova strana života privlači, a tišina zaokuplja njegove misli – ono kojem osjeća da pripada